Ovaj obrt je, prije otprilike dvije godine, ušao u registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske
Muzejsko-pedagoška služba i etnološki odjel Narodnog muzeja
Zadar, u povodu obljetnice osnutka Narodnog muzeja i obilježavanja Međunarodnog
dana muzeja, organizirali su od 10 do 12 sati na Narodnom trgu ispred Gradske
straže prezentaciju izrade tradicionalnog iškog lončarstva. Prezentator je bio
Predrag Petrović – Pepi, jedini preostali lončar na otoku Ižu.
Pepi, kako ga svi zovu i poznaju, nam je predstavio tradicijsko
lončarstvo otoka Iža. Otok Iž je jedini lončarski centar u Dalmaciji, zabilježen
u povijesti. Riječ je o umijeću izrade neglaziranih glinenih lonaca, koji su se
nekada upotrebljavali u kućanstvima, ne samo Iža nego i puno šire. Stari Ižani
su njima trgovali od Raba do Boke Kotorske, a na sjeverozapad do Istre, pa čak
i Trsta.
‘Ovo je zapravo naslijeđen obiteljski obrt’, ispričao nam je
Pepi. ‘Pet generacija prije mene se posljednji put bavilo ovim obrtom – izradom
lopiža, tradicionalnih glinenih posuda, i od tada je sve stalo. I onda sam ja,
kao prvi nakon toliko godina napuštenog
obrta, gledao naše iške stare lopižare kako rade, jako me zaintrigiralo i
počeo sam vježbati. Kako je vrijeme prolazilo tako sam ja sve više učio i počeo
usavršavati tehniku. Ali, to je nešto što se uči cijeli život jer se uvijek
može nešto novo dodati, izmisliti, pustiti mašti na volju. Ja sam to počeo
učiti prije 25 godina i do danas mogu reći da sam puno naučio, ali još uvijek dobivam
nove ideje, improviziram s detaljima i sl.’
Materijal (glinu) nikada ne kupuje nego je sam pronalazi u
prirodi i iskopava. Na Ižu i diljem Hrvatske postoje nalazišta gline, samo
treba dobro istražiti. I nakon što se glina prikupi, slijedi najvažniji dio kod
lončarstva – a to je temeljita priprema gline za upotrebu. Sama izrada lonaca,
posuda i dr. je onaj brži i lakši dio posla, objašnjava Pepi.
Sama priprema se odvija na sljedeći način: Prvo glinu treba
iskopati, dobro posušiti, zatim istući drvenim mlatovima čime se ona zapravo čisti
od sitnih kamenčića, suvišnog materijala i nečistoća. Onda se dobro namoči,
nakon čega se stavi na tzv. kožu (to jest jutenu vreću). Nakon što se položi na
kožu, mijesi se nogama. Istovremeno se prikupi kalcit (ili babina sol) ili
kvarcit, s time da se kalcit koristi prema starim običajima jer je kao
kristalizirani vapnenac puno kvalitetniji.
Taj kalcit se samelje u žrvnju nakon čega se manji dio tog usitnjenog kalcita miješa (nogama)
s glinom. Rezultat toga je materijal s kojim započinje izrada glinenih posuda
na kolu. Nakon što se posuda oblikuje na kolu, stavlja se peći. Uglavnom je za
pečenje jedne posude dovoljno jedan cijeli dan.
Za izradu jedne posude, ovisno o zahtjevnosti i detaljima,
potrebno je manje od jednog sata. Danas nam je od posuda Pepi prezentirao
izradu tzv. Lopiža – posude koja potječe s otoka Iža, u kojoj se priprema najbolji
brudet, kaže Pepi. Danas se lopiž može naći u svim dobrim kuhinjama i svako
jelo pripremljeno u njemu je bolje i ukusnije jer se postiže optimalna
temperatura i jelo se kuha ravnomjernije.
Napravio je i teču – posudu za kuhanje raznoraznih jela, zatim
škaldin – posudu u koju se radi grijanja nekada davno stavljala žeravica koja
je služila za grijanje ruku kada bi se npr. zimi brale masline.
To je i ono najvažnije u tradiciji Iža, kaže Pepi, što svaka
posuda ima svoju priču i svoju specifičnu uporabnu vrijednost. ‘Danas su, kao
što smo i sami svjedoci, glinene posude egzotika ili izložbeni primjerci, a
nekada je to bila osnovna potreba. Zadnje dvije do ti generacije su odgojene na
metalnim posudama, ali prije njih su ljudi odrastali i poznavali ništa doli glinene
posude.’
‘Danas je obljetnica osnutka Narodnog muzeja Zadar i povodom
toga su me zamolili, shvaćajući koliko je ova tradicija ugrožena i pred ‘izumiranjem’,
da održim jednu prezentaciju na Narodnom trgu kako bi ljudi vidjeli izradu tih
posuda, kako bi se još jednom putem medija i ‘uživo’ ukazalo na ljepotu i
važnost očuvanja ovog starog običaja otoka Iža’, rekao je Pepi.
Inače, ovaj obrt je, prije otprilike dvije godine, ušao u
registar nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Na otoku Ižu, nažalost, osim Pepija ne postoji više niti
jedan lončar koji poput njega održava ovu tradiciju ‘živom’, ali, kaže Pepi
kako postoji plan i program koji je podnio Ministarstvu kulture s ciljem da se
ta trenutna situacija promijeni. Taj program vrlo jednostavno objašnjava što se
sve treba napraviti, govori o povijesti, sadašnjoj situaciji ovog obrta i
budućnosti. Također, govori i o tome što bi se i zašto trebalo napraviti , koliko
bi trebalo uložiti, i kolika bi bila dobit. Ali, Pepi još uvijek čeka odgovor i
nada se najboljemu.
Što se tiče planova za ovo ljeto, Pepi nam je rekao kako će
se na ljeto u Muzeju stakla održati jedna vrlo lijepa izložba pod nazivom iški
lopižar, gdje će on sam predstaviti jedan tradicijski dio i jedan novi dio kao iskorak
iz tradicije. Počeo je dodavati kamenčiće, staklo i slične materijale i uklopio
ih u glineni temelj i smatra kako će to biti vrlo zanimljivo za posjetiti.
Izložba će biti otvorena od druge
polovice srpnja i cijeli kolovoz u Muzeju stakla. ‘Dođite i pogledajte u jednom
cjelokupnom izrazu tu raskoš iškog lončarstva’, poručio nam je za kraj.
