Festival otvara Thomas Ostermeier, nekadašnji 'enfant terrible' koji je karijeru započeo komadima takozvane dramaturgije krvi i sperme, ali se kasnije priklonio klasicima
Unatoč sveprisutnoj krizi, zbog koje su i
kulturni proračuni, ali naravno ne svi, bitno stanjeni, Festival
svjetskog kazališta u svojem će devetom izdanju ostati na možda
idealnom, a možda ipak skromnom broju od pet inozemnih gostovanja. Kako
je prije nekoliko izdanja odustao od uobičajenog svakodnevnog i
zamijenio ga ugodnijim i raspršenijim, Festival svjetskog kazališta
trajat će od 9. do 27. rujna.
Prema izboru selekcijskog tima koji čine Dubravka Vrgoč, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, i redatelj Ivica Buljan, ovogodišnji program od pet naslova čine čak tri čiji su autori već poznati zagrebačkoj i hrvatskoj publici. Festival otvara Thomas Ostermeier,
nekadašnji ‘enfant terrible’ koji je karijeru započeo komadima
takozvane dramaturgije krvi i sperme, ali se kasnije priklonio klasicima
te u međuvremenu postao i voditelj čuvenog berlinskog kazališta
Schaubühne am Lehniner Platz.
Nakon Ibsenove ‘Nore’ 2003. te divljeg i razuzdanog Hamleta 2008, 2011.
Ostremeier u Zagreb dolazi sa Shakespeareovim ‘Othellom’. Priču o
ljubavi i mržnji, častohleplju i rasi te jednom izgubljenom rupčiću,
postavio je kao vizualno izuzetno atraktivan sukob sluge i gospodara,
naslovnog Maura i osvetoljubivog Jaga, ostavivši u toj intimnoj priči i
sve političke konotacije.
O političkom, ali i stanju društva općenito, konotativno, ali i vrlo konkretno, čak i izravno, pita se i Jan Fabre,
još jedan umjetnik kojeg Festival svjetskog kazališta naziva svojim
prijateljem. Legendarni koliko i svestrani te u ambiciji nezadrživi
belgijski ‘homo faber’ u predstavi ‘Prometej, krajolik II’ traži, uz
uobičajenu buku i bijes svojih plesnih i novokazališnih istraživanja,
današnju aktualizaciji mita o polubogu koji je ljudima dao vatru, ali na
vlastito pitanje ne odgovara. Ipak, riječ je o spektaklu svoje vrste,
koji ‘nikoga ne ostavlja ravnodušnim’, a domaćoj će publici posebno
zanimljiva biti činjenica da u raznorodnom ansamblu ove predstave
nastale u koprodukciji Fabreovog kazališta Troubleyn iz Antwerpena i
Zagrebačkog kazališta mladih, nastupa i jedna od najznačajnijih
hrvatskih glumica ne više tako mlade generacije, Katarina Bistrović-Darvaš.
Festival će zatvoriti Alain Platel, najprije koreograf a
zatim i redatelj, čija kompanija Les Ballets C da la B iz belgijskog
Genta je prošle godine u Zagrebu izvela posvetu Pini Bausch, komad
‘Izvan konteksta, za Pinu’. Platelov novi rad ‘Gardenia’, ostvaren u
suradnji s redateljem Frankom van Laeckeom, možda je manje plesno
zanimljiva, ali nosi posebnu, navodno felinijevsku atmosferu. Riječ je o
insceniranom susretu transvestita i transseksualnih osoba poznije
životne dobi s potpuno različitim izvedbenim iskustvom, kojima se na
pozornici pridružuju i drukčiji, manje neobični izvođači. Njihova
predstava svojevrsni je oproštaj, ne samo od scene, i stoga nije čudno
da je raspoređena na sam kraj festivala.
Iako navedeni nipošto nisu stavke koje je lako preskočiti, posebno
zanimanje trebala bi izazvati imena koja na festival dolaze prvi put.
Belgijski redatelj Ivo van Hove sigurno nije novo ime, s
obzirom da samostalno djeluje već točno trideset godina, da je režirao
po Europi i Sjedinjenim Državama te da figurira kao gotovo kanonsko ime
suvremenog u kazalištu.
Predstava ‘Premijera’, u izvedbi kompanije Toneelgoep Amsterdam koju van
Hove vodi od početka tisućljeća, njegova je reinterpretacija filma
‘Opening night’ kultnog Nicka Cassavetesa. I inače sklon kazališnim
obradama filmova, u ovom specifičnom slučaju zaintrigirao ga je
scenarij, pa je, nikad ne pogledavši filmski predložak, samo na temelju
teksta napravio kazališnu igru o kazalištu. Propitivanje unutarnjih
slabosti izvođača i granica umjetnosti, umjetne zbilje i realiteta u
‘Premijeri’, vizualno opremljenoj i organiziranoj tako da su gledatelji
doslovno u središtu zbivanja, čini je jednim od ovogodišnjih favorita.
No, lako bi se moglo dogoditi da joj primat preuzme bečki Burtgtheater
sa suvremenom inačicom romana Oscara Wildea. ‘Doriana Graya’, bez slike
u naslovu, postavio je prošle godine novi mladi glas njemačkog
kazališta Bastian Kraft. Student čuvene kazališne
akademije u Giessenu, taj tridesetjednogodišnji redatelj ima intenzivan
vizualni stil, prepun videopirotehnike, kojim mu je bilo lako
transponirati priču o zaluđenošću mladošću ili barem mladolikošću i
fizičkom ljepotom. Priču danas aktualniju nego u viktorijansko doba.
Ostermeier, Fabre, Van Hove, Kraft i Platel čine peterokut po kojem će
se kretati deveti Festival svjetskog kazališta. Bez obzira na to je li
riječ o autorskim radovima, prepravcima klasika ili doradama filmova,
svih pet predstava gledatelji željni znanja o kazalištu izvan domaćih
granica, ne smiju propustiti jer im domaći repertoari, nažalost, ne nude
čak ni toliko programirane suvremenosti.
