U Galeriji Družina u Ljubljani, u četvrtak 26. siječnja 2017. godine upriličeno je svečeno predstavljanje upravo na slovenski jezik prevedene zbirke pjesama Molitve Tomislava Marijana Bilosnića.
Pred biranom i mnogobrojnom slovenskom pjesničkom publikom, uz
autora, knjigu su predstavili prevoditelj, slovenski pjesnik i
klasični filolog dr. sr. Brane Senegačnik, i hrvatski književni
kritičat i pjesnik Davor Šalat.
Predstavljanje Molitava koje su objavljene kao treća
knjiga biblioteke Zviježđa slovenske Nakladničke kuće
“Družina” u nazočnosti opunomoćene ministrice Veleposlanstva
Republike Hrvatske u Ljubljani gospođe Božene Leš, pozdravio je i
otvorio direktor “Družine” gosp. Tone Rode. On je Bilosnića
predstavio kao ugledniog hrvatskog pjesnika, dobitnika
Nagrade Tin Ujević, slikara, publicista i fotografa,
čestitajući mu rođendan i imendan, datume između kojih je upravo
i upriličeno ovo predstavljanje, kao i 50. godišnjicu iznimno
plodnog umjetničkog djelovanja.
U programu predstavljanja sudjelovao je i poznati glazbenik Milan
Hudnik izvodeći Bachovu Suitu za violončelo br. 5 u c-molu. O
cijelom programu predstavljanja Bilosnićevih Molitava
snimljen je zaseban film koji se može vidjeti na mrežnim
stranicama Družine (www.družina.si), dok je cijelu
pjesničku večer biranim riječima i fotografijama popratio novinar
i pjesnik Jožef Pavlič. Slovenski katolički tjednik
Družina u svom prilogu Slovenski čas na pune
dvije stranice novine velikog formata objavio je pod naslovom “Da
ne vjerujem ne bih pisao, da ne pišem ne bih disao” razgovor s
Bilosnićem, a koji je vodio dr. sc. Brane Senegačnik.
Govoreći o Bilosnićevoj duhovnoj lirici, Davor Šalat je istakao
kako “ono što je jednom, iz biblijskih i kasnijih teoloških
umovanja, iz oksimoronskog osjećanja svijeta, posljedovalo
značenjski i izrazno najnapregnutijom baroknom poezijom kod,
primjerice, Bunića i Gundulića, Góngore i Queveda, to je i kod
Bilosnića omogućilo da se na Božje spasenjske zahvate primijeni
gotovo karnalni ljubavni govor, toliko tjelesan da je jedino
takav i sposoban izraziti uistinu tjelesnu spasenjsku žrtvu, ali
i tegobnu tjelesnost jezika koja se baš takvim figurativnim
intenzitetom i emotivnom uzdrhtalošću i “pokušava osloboditi”…
Jedan je od najvažnijih razloga autentičnosti Bilosnićeve
duhovno-religiozne poezije i osobni egzistencijalni ulog,
deriviranje pjesme iz duboko proživljenih i temeljito
reflektiranih životnih iskustava. Po tome, također, biva jasno
razvidno da Bilosnić nije tek deducirao sustav kršćanskoga
vjerovanja na pjesništvo, već da je do njega došao “odozdola”, iz
samoga egzistencijalnog iskustva u kojem je za hrvanja života i
smrti, muke i ljepote, zlosilja i ljubavi najbolji ekvivalent
pronašao baš u velikim temama biblijske povijesti spasenja i
katoličke vjere”.
Na ovom pravcu poentirao je i prevoditelj Bilosnićevih
Molitava na slovenski jezik, Brane Senegačnik, kazavši:
Molitve su, dakako, knjiga duhovne, otkriveno religiozne
kršćanske poezije, koja je skroz i skroz prožeta biblijskim
motivima i puna likova iz oba Zavjeta, Starog i
Novog i kršćanskih svetaca. Sveci i njihova imena
pojavljuju se na različite načine: kao naslovnici pjesama, kao
glavni likovi u njima, ili kao patroni crkva, ili – rijetko – kao
misteriozno razumijevajući sugovornici u obliku svog vlastitog
kipa (sv. Ivan od Arsa). Razlika između lirike i himnike postoji
u tome, da je prva namjenjena za intimnu recepciju, a druga za
javnu izvedbu koja utrđuje i potvrđuje neku zajednicu.
Paradoksna je istina svake istinski/iskonski lirske pjesme da
potajno, u intimnom prostoru uspostavlja najveću – ontološku –
zajednicu. Tomislav Marijan Bilosnić zaokreće ovaj paradoks: on
je pisac intimne kršćanske lirike koja često zvuči himnički; iako
nije liturgički disciplinirana, imamo osjećaj, da sa njegovim
nezamjenjivim glasom pjevaju zadarske kuće i crkve, sunčane ulice
i ljudi na njima, vinogradi i ovce i masline i zvijezde iznad
njih, duhovi prijatelja koji su već otišli i pomakli se dublje u
tajnu bivstvovanja. Iako pjeva o onome, »što oko nije vidjelo i
uho nije čulo« (Pavao, Kor. 2, 9) nije tih pjesnik, ni u
religioznoj poeziji; njegove se pjesme odlikuju bujnom
metaforikom i sijajnim slikama i, kao već rečeno, naglašeno
emocionalnim, svjesno neposrednim govorom koji često prelazi u
doživljajski fortissimo.
Nalik na pjesnike psalma i on slavi Boga pjevajući, zvukovima
»frula i cimbala«. Međutim, ni u jednom trenutku on ne uobražava
da će na taj način Boga izreći, da će ga uhvatiti u svoj glas i
zvuke svojih cimbala i frula, već zna, da je Bog taj koji
izmamljuje iz njega svu tu glazbu stihova: u susretima, u
neutješnom traganju, u razotkrivenjima i u satima očajanja, Bog
potresa pjesnika, a on sebe samog izručuje u njegove ruke
kao instrument.”
Na kraju Bilosnić je čitao više pjesama iz svoje zbirke
Molitve, a na slovensku publiku najpotresnije je
djelovala Kornatska molitva, zapravo poema, u kojoj
autor govori o nerazjašnjenoj tragediji koja se dogodila 30.
kolovoza 2007. godine kada je na Velikom Kornatu gotovo
misteriozno život izgubilo dvanaest vatrogasaca. Slovenski
mediji ističu kako je upravo ova pjesma koja ih je
pozitivno uznemirila, kao i neke druge, najdublji dokaz kako ih
je pjesnik pisao s “duboko podoživljenim i temeljito osmišljenim
životnim iskustavima”.
