Zahvaljujući pjesmi o Uni koju je Senka Župan, voditeljica kluba Hrvatska sloga, poslala na književni natječaj, Zadrani su upoznali najpoznatije bišćanske pjesnike Huseina Derviševića i “istoričara” Dževada Harbaša. Evo što o svojem iskustvu piše Župan.
Da sam znala..e, da sam znala kako će večer proglašenja pobjednika u natječaju za najljepšu pjesmu o ljepotici Uni, poprimiti jednu sasvim drukčiju dimenziju od očekivane, rekla bih da se netko šali. No, sudbina se uvijek poigrava s nama, našim očekivanjima,Ispalo je puno ljepše od očekivanoga.
Ali, da krenem od početka, prilike su u Hrvatskoj teške i mučne u svakom pogledu, nema se love i teško se otisnuti na put, pa makar i do Bihaća! Sve je to luksuz i kad od plaćice na koju još čeka nekoliko “gladnih” usta otkineš osamsto kuna za jedan dan, onda je to ravno sebičnosti. Ali, moja obitelj je navikla da ponekad utonem u svoj svijet pomalo sebičan dok traje faza pisanja…
Dakle, krenemo moj prijatelj Willy ( Marin Buovac u ime Udruge Hrvatska sloga ) i ja put Bihaća, nakon pustih peripetija – ko će ići, s autom, bez auta, s putovnicom, ili osobnom? Preko Knina, ili Slunja?
Nema puta nego naokolo – zašto bi bilo jednostavno, kad može kompliciranije?
I tako, jedinom autobusnom linijom Zadar -Karlovac,koja se poklapa s onom za Bihać, u 12,00 sati krenemo iz Zadra, put Karlovca, kako bismo stigli na onu jedinu koja vozi za Bihać u 15,15.Umalo da nismo zakasnili na taj jedincati autobus zbog radova na cestama karlovačkim!
No, eto, sudbina je htjela da vidimo Bihać, te sretno stigosmo. Na ulazu u grad dočekala nas najsjajnija duga, i sunce granulo, lijepa dobrodošlica nakon kiše koja nas je pratila od Karlovca do Slunja …
Jedva stigosmo ostaviti stvari kod gospodina Trgića, u Midžića Mahali, bez popravljanja šminke, i ..luda glavo -bez fotoaparata! Uletimo u zadnji čas u Dom kulture na proglašenje naj pjesme o Uni.. Tu se okupilo preko stotinu zaljubljenika u poeziju i autora pjesama, svatko je tražio svoju pjesmu na panou, pa sam se tako i ja kraj svoje uslikala .Ipak je moja prešišala Kerumovu fetu pršuta na čelenki, pa to svakako treba zabilježiti.
Ako sam i očekivala fanfare, dobila sam nešto puno vrijednije, ali o tom malo kasnije , i vrijednu fotomonografiju Une i Pounja, te nekoliko brošura o dotičnoj ljepotici, a kako smo bili umorni od vozikanja i gladni jer smo taj dan živjeli o sendvičima i štapićima, nakon proglašenja pobjednika, provučemo se mi do stola s pićem i hop – moj prijatelj Willy – uze vino, a ja jeger i, pravac mali foaje, gdje su već neke tete pušile i pijuckale kolu!
Pomalo neobećavajuće zar ne?
Oko nas ekipa lokalne tv, djevojke u narodnoj nošnji koje su nastupale na priredbi, i nekoliko ljudi, odmah vidiš – nisu obični ljudi, to hoda prema nama besmrtnost u liku pjesnika Huseina Derviševića, i čovjeka s borsalinom Dževada Harbaša,bihaćkog istoričara i ekologa, a do njih prijatelj Zekerijah Ika Muslić, i još jedan prijatelj kojemu na upamtih ime..
Kako je sve malo i neznatno,i kako granica ne postoji , raspričali se mi o Zadru.,sjetio se Dervišević svojih zgoda s Tomislavom Marjanom Bilosnićem, i brze vođnje do Tuzle, o lokalnim izborima, o ratu i poraću, o gej paradama i šaradama, i pomalo se trusio jeger, crno vino i dimilo se, a sunce je već zapadalo iza brda, i trebalo je poći osluhnuti Unu, pojesti slavne bišćanske čevape, razgledati grad, prijeći most i fotkati se. Za uspomenu.Sasvim slučajno, ili namjerno, lijepo smo se zabavili.
A onda šaka u oko ; ostalo nešto novca u novčaniku, pa velimo moj prijatelj Willy i ja , zaslužili smo ćevape i malo vina rumenog, zaslužila sam i ja cigarete, jer mi ponestalo duhana.. sve smo mi zaslužili, al i na sve smo mislili, ali kako god računali – fali nam novaca za put od Karlovca do Zadra! Pišjivih 20 kuna.. ali tako značajnih i velikih.. Odemo mi do ljubaznog gazde u Midžića mahali, gospodina Asima Trgića, i što ćemo kako ćemo, kaže Willy gospodinu kad smo mu dali 50 oira, da je tečaj u Hrvatskoj 7,6 ( ne bi li dobili na tečaju tih 20 spasonosnih kuna !!!)
Ljubazni Asim u čudu gleda u nas, ne zna bil se smijao ili plakao, pa samo nakon nekoliko minuta natezanja koliki je tečaj kune i oira, ispali ko iz topa:
– Ma čekajte, da niste vi u kakvim problemima – takva gospoda, a gledaju kunu- il ste ćifuti?
Gledamo se svi skupa i prasnemo u smijeh, velim, jesmo u problemima smo – fali nam za put do kuće..
Pa što ne kažete?
Trči Asim, nosi rakiju, nosi kune i KM marke, daje pitu, darovao bi i knjigu; kaže Willy kako je počeo, darovat će mi i kćer i ženu! Kako je počeo – kaže Willy – još će on nama platiti što smo rezervirali sobe kod njega! Smijemo se svi zajedno, veselo je kod Asima, valjda dosad nikad nije imao ovakve goste, i sav je sretan što može pomoći, sav je sretan, i unuku vodi sa sobom, i nosi još 2 Km marke da nam se nađe za putnu pristojbu.
Ljubazni gazda Asim i njegova Atifa, najbolji su domaćini koje smo upoznali, i rekoh- najmanje što mogu učiniti u znak zahvalnosti, kad već nije htio uzeti moju putovnicu kao polog da mu uplatim razliku po povratku kući, da mu napišem par riječi u znak zahvalnosti i da opjevam njegovu dobrotu.
Veli mu Willy – mi smo u krajnjem slučaju htjeli, sutra u Karlovcu, otići u crkvu i moliti da nam posude tih 20 kuna..
Asim se smije, oči mu se smiju, dok je Asima- nema problema, daje on i za kavu poputnu, ispraća nas njegova supruga u 4 sata na autobus…
I uputismo se sretno u svoj Karlovac, pa u svoj Zadar, sretno stigosmo doma, a Asima i zgodu s 20 kuna zaboraviti nećemo nikada.
Gdje god bili, kud god pošli, uvijek u nevolji dobre ljude ćete naći.
Mi smo ih našli nekoliko tu večer… Nije li Bosna predivna?
