U ponedjeljak, 15. srpnja s početkom u 20 sati u Galeriji Doma na žalu u Preku održat će se izložba i prezentacija knjige Promjena svjetla – sjećanje na otok, Puch-Graz – Preko – 1963.-2013.u sklopu ovogodišnjeg projekta DOLAZAK U BAŠTINU.
Ovaj umjetnički projekt, nastao na temelju istraživanja Roberta Bacalje o kulturološkim aspektima početka turizma u Preku, promišlja 50 godina ljetovanja radnika tvrtke Puch u Preku i predstavlja se povodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Program
o Performans
o Otvorenje izložbe i predstavljanje knjige
o Obilazak specifičnih instalacija
o Završna plesna svečanost
Govorit
će:
o prof. dr. Robert Bacalja, inicijator projekta, prorektor Sveučilišta
u Zadru
o mr. Andrea Ikic-Böhm, austrijska veleposlanica u Hrvatskoj
o Predstavnik Zadarske županije
o Ante Jerolimov, načelnik Preka
o Thomas Rajakovics (u ime gradonačelnika Graza)
o Ante Brižić, direktor Turističke zajednice općine
Preko
Umjetnice
i umjetnici
Luise Kloos, Kristina Lenard, Erika Lojen, Aurelia Meinhart,
Ingeborg Pock, Josip Zanki, Robert Bacalja te glazbenici i glazbenice,
stanovništvo Preka i ljetovatelji iz tvrtke Puch-Graz
Povijesno-umjetnička i filozofska pratnja: dr. Erwin Fiala,
Sveučilište u Grazu
Znanstvena pratnja: sveučilišni profesor dr. Robert Bacalja,
Sveučilište u Zadru
Kad se Tvorničko vijeće radnika trvtke Puch u Grazu odlučilo
ponuditi djelatnicima putovanjana ljetovanje u Preku, vjerojatno se nije
mislilo na to da bi ta ponuda mogla stvoriti turističku uspješnicu u bivšoj
Jugoslaviji. Tako se Preko uz ljetovatelje iz tvrtke Puch-Graz razvijalo kao
četvrta po važnosti destinacija za provođenje godišnjeg odmora u bivšoj
Jugoslaviji.
U filozofiji tvrtke Puch-Graz cijenili
su se djelatnice i djelatnici kao “najdragocjeniji kapital”. Izuzmemo li u
kvalitativnom smislu iznimno vrijednu izobrazbu, može se ustvrditi da su u
usporedbi s drugim tvornicama znatno viša plaća kao i brojna socijalna davanja u
ono doba bile temeljne odrednice zbog kojih je “Puchfamilie” bila na posebno
dobrom glasu (Wolfgang Wehap, “Das Puchwerk in Thondorf”, Verlag für Sammler
1992, Graz). Pojam “Puchfamilie” osobito je bio na glasu u vezi s proizvodnjom
dvokotačnih vozila (intervju s Wernerom
Wenkom, bivšim predsjednikom Tvorničkog vijeća. “Koncem 70-ih godina
započela je za Puch i njegov djelatnički kolektiv duboka strukturna promjena
koja se najprije manifestirala premještanjem poduzetničko-političkog interesnog
težišta s dvokotačnih na četverokotačna vozila.” Zatvaranje pogona za
proizvodnju dvokotačnih vozila 1987. godine nakon više od 90 godina proizvodnje
nedvojbeno je predstavljalo “najdublji rez u povijesti Pucha” (Wolfgang Wehap,
“Das Puchwerk in Thondorf, ibidem).
U ozračju dinamične povijesti tvrtke i
društvenih promjena došlo je do priređivanja putovanja na ljetovanje. Ljudi iz
Pucha sa svojim su obiteljima dolazili u Preko. Tražili su odmor, nalazeći mir,
čisto more, i srdačne ljude. Već pedeset godina postoje ta putovanja na
ljetovanje; na vrhuncu toga pothvata dvije je tisuće ljudi putovalo ljeti u
Preko, a danas su to još samo dva autobusa. Jamačno je rat u Jugoslaviji imao
zastrašujuće djelovanje, a nakon rata putovanja autobusom nisu više bila tako
brojna.
Najživlja djetinja sjećanja na Puchove
turiste ima inicijator ovog projekta Robert
Bacalja, prorektor Sveučilišta u Zadru, autor i član asocijacije NUROPE
(Nomadic University for Art, Philosophy and Enterprise in Europe), koji je djetinstvo
proveo u Preku. Tako je on umjetnicama Luisi
Kloos, Eriki Lojen, Aureliji Meinhart i Ingeborg Pock priču o gradačkom Puchu i
Preku ispričao 2011. godine u finskom gradu Turkuu koji je te godine bio
europska kulturna prijestolnica, a one su izložbu “Promjena svjetla – umijeće
putovanja od Graza preko Vilniusa, Rige, Tallina i Helsinkija u Turku” (www.lichtwechsel.at) prezentirale na Ekonomskom
sveučilištu (Abo-Akademi). On je tom prilikom ujedno izrekao i svoj konkretan
poziv, izrazivši mišljenje da su umjetnice iz Graza idealan tim za jedinstveno
predstavljanje povijesti turizma u Preku.
Uskoro se zatim krenulo s istraživačkim
radom: počela je potraga za svjedocima onoga vremena i za arhivskom građom.
Jedan od najbitnijih svjedoka u vezi s ovim projektom nedvojbeno je Werner
Wenk, nekadašnji predsjednik Tvorničkog vijeća i član nadzornog odbora Pucha u
Grazu, koji je na spomenutoj funkciji od 1992. do umirovljenja 2009. godine
organizirao putovanja na ljetovanje, a od svoje je rane mladosti do danas
oduševljeni “Prečanin”.
Umjetnice i umjetnici koji sudjeluju u
projektu započeli su u lipnju i srpnju 2012. godine s intenzivnim istraživanjem
i planiranjem na licu mjesta. Važan preduvjet za to bila je suradnja s
hrvatskim kolegicama i kolegama. Ta je suradnja kongenijalno ostvarena. Jedan
od najznačajnijih suvremenih hrvatskih umjetnika, Josip Zanki, rodom iz Privlake, napisao je pod naslovom “Otok kao
sudbina” esej o životu na otoku; mlada fotografkinja iz Zagreba, Kristina Lenard, snimila je
dokumentarne fotografije, a Martina
Mezak, u međunarodnim okvirima poznata multimedijalna umjetnica i
dizajnerica iz Zagreba, oblikovala je knjigu i udovoljila svim grafičkim
zahtjevima ovog projekta. Robert Bacalja
za knjigu je u obliku novelete “Kuinta” iz djetinjstva iznjedrio sjećanja na
Puchove ljetovatelje.
Tu su i brojni razgovori s ljudima u
samom Preku, osobito pak onaj s turističkim direktorom Antom Brižićem, koji nam je obilno darovao svoje vrijeme za
detaljno ispredanje mjesne kronike s prikazom aktualnog stanja u Preku, čime
nam je glede koordinacije projekta bio od iznimne pomoći. Za nastajanje knjige
nadasve su također bila dragocjena i kazivanja nekadašneg turističkog direktora
Petra Sorića.
Gradački svjedoci događanja obuhvaćenih
ovim projektom svoja su nam sjećanja iznijeli u intervjuima, potkrijepivši ih
također brojnim fotografijama iz privatnih arhiva.
Prigodom prve prezentacije projekta u
Preku u srpnju 2012. godine četiri su gradačke umjetnice sa sobom donijele
mobilnu umjetninu Skupine 77 “BLABLA”, golemi plavi mjehur na napuhavanje koji
je također bio u Turkuu. Ova je umjetnina bila postavljena na otočiću Galevcu,
pa se na taj način iz Preka dobro mogla vidjeti. Mnogi su je ljudi spontano
zapazili. Plovećim su taksijem dolazili da odgonetnu što bi takav umjetnički
objekt mogao predstavljati. Mišljenja su se razilazila od poskakujuće tvrđave
do šatora u koji se može ulaziti.
Otočić Galevac, tj. tamošnji
franjevački samostan, pružio nam je smještaj tijekom faze projektnog planiranja
u Preku, a fra Božo i fra Ivan srdačno su nas primili, približivši nam u
intenzivnim razgovorima dinamičnu povijest samostana i cijele Hrvatske.
U knjizi se promišljaju događaji koji
povezuju Puch-Graz i Preko. Uvodni tekst filozofa Erwina Fiale, proza Roberta
Bacalje, esej Josipa Zankija i
intervjui sa živim sudioniciima omogućuju uvid u jedinstvenu povijest turizma u
Preku. Umjetničke instalacije koje kao ishodište imaju priču o gradačkom Puchu
i Preku dokumentirane su baš kao i umjetnički izraženi dojmovi o mjestu.
Puchovi su ljetovatelji tražili odmor
od tegoba rada, opuštanje koje ih je lišavalo nesigurnosti koju su morali
proživljavati tijekom profesionalnog života, ne zanimajući se na ljetovanju za
politička pitanja. U Preku su nalazili mjesto mira i oporavka.
Četiri gradačke umjetnice osobno su
iskusile svekoliku draž koju je Preko pružalo Puchovim ljetovateljima. Oni u
Preku nisu nailazili na raskalašenu ugođajnost spektakla; Preko im je pružalo
fascinantnu kulturu, mir, nepomućenu prirodu, izvrsnu kuhinju, bistru vodu i
srdačne ljude.
