Drama “Vučjak” Miroslava Krleže u režiji Ivice Buljana, čijom je
premijerom Hrvatsko narodno kazališe (HNK) u Zagrebu u utorak navečer
zaključilo 2014., svevremensko je čitanje Krležina vizionarskog teksta o
slomu pojedinca u kaotičnom svijetu u kojemu je “čovjek čovjeku vuk”.
U jednoj od svojih najboljih i najizvođenijih drama, Krleža
dodiruje brojne neuralgične točke današnjeg društva u čijem je središtu
neurotični pojedinac koji preživljava njegujući romantični ideal o
postojanju savršenog mjesta na kojemu je moguće pronaći trajni mir.
Takvo mjesto, u Krležinu tekstu ni ne postoji, osobito ne u
društvenom i političkom kontekstu vremena obilježenog ratovanjima, kao
što ne postoji ni istinski “kaljužom svakodnevnice neokaljan” pojedinac.
U središtu je priče mladi intelektualac Krešimir Horvat (Silvio
Vovk), ratni invalid, apsolvent filozofije i novinar. Bolestan, zasićen
životom u gradu, rezigniran i zgađen otrovanim odnosima sredine u kojoj
živi i radi, Horvat odlučuje otići na selo, u Vučjak, i ondje kao seoski
učitelj pronaći svoj duševni mir.
Tamo, međutim, nailazi na jednak stupanj korumpiranosti kakav je
prisutan u gradu, a selo u Krležinu viđenju postaje komprimirano
područje istog gradskog nemorala i depresije.
Krleža je radnju smjestio u 1918., posljednju godinu Prvog
svjetskog rata. Buljan je radnju zadržao u tome vremenu, oslanjajući se
na tezu da se od tada do danas dogodilo mnogo toga ali se istodobno nije
promijenilo ništa, da Europa nakon stotinu godina i dalje zdvaja nad
istim pitanjima i nesrećama, te da je Krleža zahvaljujući svojem
vizionarstvu i danas jednako suvremen kao i onda.
Iako pozadinska ratna događanja jasno definiraju vrijeme radnje,
Buljan je predstavi dao svevremenski identitet, što se osobito vidi u
izvrsnoj scenografiji Aleksandra Denića.
Dramu otvara scena u Horvatovoj novinskoj redakciji kao
metaforička slika kaotičnog stanja u svijetu. Slijedi Horvatov zgađeni
odlazak u Vučjak koji je posljedica njegova idealiziranog viđenja sela.
No, temeljna opreka Krležina teksta, koja izaziva dramsku
napetost i pokreće radnju, ne postoji na razini odnosa između
“bolesnoga” grada i “zdravoga” sela.
Središnja je fabularna nit neuspjela metaforička potraga
pojedinca za ispunjenjem u svijetu lišenom milosti. Taj “rous seauovski
idealizam” u Krležinu junaku nije praćen moralnom snagom – njegova ga
pasivnost dodatno uvlači u vrtlog događaja u kojemu se ne svojom
krivnjom našao, čineći ga u konačnici jednako moralno korumpiranim kao i
svijet koji toliko prezire.
Lik Horvata dodatnu slojevitost dobiva u prikazu njegovih
pasivno-agresivnih odnosa sa ženama – Marijanom, udovicom svojeg
prethodnika, seoskog učitelja (Alma Prica) i Evom, povratnicom iz
Amerike (Nina Violić).
Izrazito fizički dinamična predstava svoj antiklimaks ima u
nadnaravnoj sceni Horvatova sna, koja okuplja razne likove iz njegove
redakcije i iz Vučjaka, njegove roditelje, te sve njegove žene, a koja
prethodi naslućenom raspletu.
Horvatove kolege, suseljane i ostale likove utjelovili su Bojan
Navojec, Nikša Kušelj, Livio Badurina, Damir Markovina, Ivan
Glowatzky, Alen Šalinović, Goran Grgić, Slavko Juraga, Milan Pleština,
Kristijan Potočki, Franjo Kuhar, Dušan Bućan, Ivan Glowatzky, Dragan
Despot, Ana Begić, Iva Mihalić i Marija Šegvić.
Posljednjoj premijeri središnje nacionalne kazališne kuće u
godini koja je na izmaku nazočili su i predsjednik Ivo Josipović,
premijer Zoran Milanović, te ministrica kulture Andrea Zlatar Violić.
