Treći svezak “Izabranih djela”
Augusta Šenoe, u koji su uvrštene pripovijesti “Prosjak Luka”, “Prijan
Lovro”, “Mladi gospodin”, “Karanfil sa pjesnikova groba” i
“Kanarinčeva ljubovca” te komedija “Ljubica” objavila je Matica
hrvatska kao 122. knjigu svoje edicije Stoljeća hrvatske
književnosti.
Knjigu je priredila
stručnjakinja za Šenoin život i djelo Miroslava Tušek koja ističe
Šenoinu pripadnost nizu hrvatskih velikana usmjerenih “k jednom od
najplemenitijih ciljeva: pomoći svojem narodu da se izdigne, da se
razvija, da ide ukorak s najrazvijenijim narodima, da stane uz bok
najuspješnijih zemalja Europe”.
I kao “književna i nacionalna veličina neprijeporne vrijednosti i
nedostižne snage”, i kao “romantik s mnogo osjećaja za realnost”, Šenoa
je, napominje Tušek, postigao ono što “jedan pisac najviše može
postići: da mišlju i osjećajem, duhom i stilom, postane izraz težnji
svojega vremena i mentaliteta hrvatskoga naroda”.
“Bio je umjetnik koji je već onda pouzdano znao da umjetnost
mora biti nacionalna kako bi se mogla uzdići do univerzalnosti”, ističe
priređivačica.
Knjigu biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti br. 122, uredio
je Nedjeljko Mihanović, a redakturu i priloge napravila je Morana
Kovač.
Knjiga je opremljena s ilustracijama, Tekstološkom napomenom,
Rječnikom i Tumačem imena i izraza. Prijevode stranih izraza napravili
su Tonko Maroević, Ante Stamać i Luka Vukušić.
Prva knjiga izabranih djela Augusta Šenoe u ediciji Stoljeća
hrvatske književnosti obuhvaća izbor pjesama te dva povijesna romana –
“Zlatarovo zlato” i “Čuvaj se senjske ruke”. Objavljena je 2008. U drugu
knjigu Šenoinih izabranih djela, objavljenu 2009. uvršteni su romani
“Seljačka buna” i “Diogenes”.
August Šenoa (1838.-1881.) hrvatski prozaist, pjesnik i
dramatičar. Potječe iz ponijemčene obitelji češkoga podrijetla, studirao
je pravo u Beču i Pragu, no zapostavivši studij radio je kao novinar,
bilježnik i gradski senator, ravnatelj Hrvatskoga zemaljskog kazališta i
urednik časopisa Vienac.
Okušao se u nizu književnih i novinskih
žanrova, od kojih je neke, kao feljton (ciklus Zagrebulje), i utemeljio u
hrvatskoj književnosti, dok je druge, primjerice roman, afirmirao.
Djelovao je kao kritičar, publicist i polemičar, i u dvadesetak godina
rada do te je mjere utjecao na hrvatsku književnost da se cijelo
razdoblje u njezinoj povijesti često naziva “Šenoino doba”.
Najveći dio
njegova opusa čine povijesni romani – “Zlatarovo zlato”, “Seljačka buna”
i “Kletva” te pripovijesti u paradigmi realizma – “Prosjak Luka”,
“Prijan Lovro”, “Ilijina oporuka” i “Branka”. U pjesništvu, u kojem se
istaknuo kao vješt versifikator, okušao se u mnogim književnim vrstama i
oblicima, pišući romance, balade, sonete te ljubavnu, rodoljubnu,
pobožnu i šaljivu liriku, slijedeći uglavnom uobičajenu poetiku
romantizma.
