U
ponedjeljak 20. srpnja u prostorijama Hrvatske gospodarske komore u
Puli, održan je Okrugli stol pod nazivom ‘Spasimo našu prošlost’ na temu
problema restauracije i digitalizacije hrvatske arhivske filmske
baštine.
Raspravu o ovoj temi inicirao je redatelj Rajko Grlić, zapanjen
činjenicom da je svega dvadesetak hrvatskih baštinskih filmova danas
dostupno na suvremenoj tehnologiji za prikazivanje u kinima.
Na Okruglom stolu održanom u sklopu Pula PROfessional programa Pulskog filmskog festivala sudjelovali su Vladimir Stojsavljević iz Ministarstva kulture, predstavnici Hrvatskog audiovizualnog centra ravnatelj Hrvoje Hribar i Sanja Ravlić, zatim Vlatka Lemić i Zlatko Draganović iz Hrvatskog državnog arhiva, Carmen Lhotka iz Kinoteke, Danilo Šerbedžija iz Društva hrvatskih filmskih redatelja, Jasminka Božinovska Živalj s HRT-a, Vinko Grubišić iz Jadran Filma, Nenad Puhovski iz Factum produkcije i Zagreb DOX-a,
Tom Vujnović iz studija za restauraciju Vizije, Ljubo Tomanović iz Europe Media Nesta, odvjetnik Bojan Čobanić te Aleksandar Erdeljanović iz Jugoslovenske kinoteke.
Na
Okruglom stolu je istaknuto kako je za kompletnu restauraciju i
digitalizaciju samo jednog dugometražnog filmskog naslova potrebno oko
140 tisuća kuna. Digitalno su restaurirana i pohranjena, što znači
spašena od propadanja, samo 24 filmska naslova što čini samo približno
osam posto od svih dugometražnih igranih filmova u hrvatskoj filmskoj
baštini. Ove uznemirujuće brojke, istaknute na Okruglom stolu, govore
isključivo o dugometražnom igranom filmu. Kod dokumentarnog i animiranog
filma te kratkih filmova svih rodova omjer snimljenog i sačuvanog puno
je porazniji.
Direktor
Jugoslavenske kinoteke Aleksandar Erdeljanović naveo je podatak kako u
Europi postoje samo tri države koje nisu riješile vlasnička prava nad
filmovima proizvedenima za vrijeme socijalizma, a to su BiH, Srbija i
Hrvatska.
Ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar, citirajući članak 35 Zakona o audiovizualnim djelatnostima koji navodi obvezu vlasnika da investira u zaštitu i restauraciju audiovizualne baštine, naveo je kako je ‘država
smatrajući se u gornjem smislu legitimnim vlasnikom filmova
proizvedenih prije 1991. godine u njihovu zaštitu uložila 27 mljuna kuna
u razdoblju od proteklih 18 godina‘. Problem je, dodao je, što pojedinci to vlasništvo državi osporavaju. ‘Država
u dokazivanju svog vlasništva nedovoljno sustavno ustrajava, dok oni
koji isto vlasništvo pripisuju sebi nemaju minimimalne pravne osnove za
takvo potraživanje. U Hrvatskoj je iz istih razloga nastupio vlasnički
vakuum i upravna autonomija koja ometa
korištenje međunarodnih sredstava u obnovi, jednako kao što spriječava
protočno korištenje klasičnih djela u hrvatskoj javnosti’, zaključio je Hribar.
Predstavnik
uprave današnjeg Jadran filma Vinko Grubišić sve je navedene kritike
ocijenio neosnovanima, te porekao i sve navode ravnatelja HAVC-a Hrvoja
Hribara.
Sudionici
skupa naposlijetku su javno pozvali organe hrvatske države na žurno
djelovanje, a predstavnik Ministarstva kulture Vladimir
Stojsavljević iznio je prijedlog osnivanja stručnog povjerenstva u svrhu
razmatranja navedenih pitanja, te obećao rezervaciju posebnih
proračunskih sredstava za svrhe obnove baštine, nakon što se vlasnička
pitanja pravno raščiste.
