Arapska kulturna tradicija stvorila je od poezije moćan alat
za promidžbu ekstremizma i regrutiranje nasilnih džihadista, pokazalo
je istraživanje akademkinje s Oxforda Elisabeth Kendall.
U svojoj knjizi ‘Džihad 21. stoljeća’, koja će uskoro biti objavljena,
Kendall piše da ‘moć poezije leži u mogućnosti prodiranja u emocije
arapskih slušatelja i čitatelja, infiltriranju u psihu i stvaranju aure
tradicije, autentičnosti i legitimnosti oko ideologije koja se
ustoličuje što je čini savršenim oružjem za stvaranje militantnih
džihadista’.
Kendall smatra, prenosi The Guardian, da se u potrazi za razumijevanjem
srca i umova militantnih džihadista čini temeljni propust zanemarivanjem
propitivanja poezije.
Poezija je utkana u živote 300 milijuna ljudi arapskog govornog područja
koji je 2010. bio većinski jezik za 4.5% svjetske populacije i peti
najveći govorni jezik nakon mandarinskog, engleskog, španjolskog i
hindija. Televizijski reality show ‘Pjesnik milijunaš’, emitiran iz Abu
Dhabija diljem arapske regije privlači u Ujedinjenim Arapskim Emiratima
više gledatelja nego nacionalni sport – nogomet. Natjecateljima u tom
showu sudi se za kvalitetu njihove poezije i izvedbu, a pobjednik može
osvojiti više od milijun dolara.
U područjima bez struje i interneta, poput istoka Jemena gdje pristup
webu ima tek 3% stanovništva, poeziju na životu drži Kur’an, tim više
što je ondje usmena predaja još uvijek jaka.
Istraživanje Elisabeth Kendall temeljeno je dijelom na
podacima prikupljenim kroz razgovor s dvije tisuće ljudi u geografski
ogromnoj, ali neizgrađenoj regiji Mahra. U sklopu šire
društveno-ekonomske ankete, koju je provodila nezavisna nevladina
organizacija mladih Mahre, ispitanici su upitani i o značenju poezije u
njihovim životima.
‘U istraživanju provedenom u prosincu 2012. lokalni su anketari licem u
lice razgovarali s nepismenim ispitanicima oba spola. Zapanjujuće je da
čak 74% ispitanika vjeruje da je poezija ‘važna’ ili ‘vrlo važna’ u
njihovoj kulturi i danas’, piše Kendall.
Utvrđeno je da je poezija tek neznatno važnija pustinjskim plemenima
nego stanovnicima obale s više sjedilačkim životnim navikama. Ni
prisutnost televizije i stupanj obrazovanja nemaju zamjetan utjecaj, a
važnost poezije vrlo slabo korelira s porastom životne dobi. Jedina
primjetnija razlika je ona između spolova pa je tako utvrđeno da je
poezija važna za 82% posto muškaraca i 69% žena što i ne čudi jer
većinom muškarci odlaze na molitvena druženja.
Kao izvorni materijal za svoje istraživanje Kendall je ipak koristila Al-Kaidin kućni magazin Sada al-Malahim,
objavljivan na internetu, iz Jemena između 2008. i 2011. godine. Iako
se više ne objavljuje, njegov sadržaj i dalje živi zahvaljujući
džihadističkim liderima koji su pozvali sljedbenike da čitaju
džihadističke časopise naglas što je omogućilo lakše pamćenje i verbalnu
predaju.
‘Jezik poezije oponaša jezik na kojem je objavljen Kur’an. Džihadističke
publikacije čine korištenje poezije liberalnijim od klasične baštine i
slušatelja lagano uvode u usmenu tradiciju. Ljepota jezika, svečana
intonacija, uzorci i ritmovi koje nalazimo u klasičnijim pjesmama jamče
impresioniranost slušatelja’, kaže Kendall.
Utjecaj je dodatno pojačan korištenjem slika, a veliki broj pregleda na
YouTubeu imaju pjesme praćene slikama džihadističkih treninga ili mrtve
djece u Iraku i Gazi. Pozadinska glazba je slaba, ali su zato reverb efektom
naglašene rime koje pojačavaju osjećaj poigravanja u apokaliptičkoj
borbi između dobra i zla, glavnoj temi koja se provlači kroz većinu
pjesama.
