Kao i mnogo puta do sada, Jergović je malo prodrmao domaću javnost, a tema je ovog puta bila odnos hrvatske javnosti prema Radi Šerbedžiji
Slikarica Ella Svalina na svom je profilu na Facebooku objavila
dio teksta Miljenka Jergovića o Radi Šerbedžiji objavljenog pod
naslovom ‘Što kažemo o sebi dok govorimo o Šerbedžiji’ na
Jergovićevoj web stranici. Jergovićevo razmišljanje neke je
oduševilo, neke s druge strane naljutilo pa se raspravljalo ne
samo o tome koliki je Rade patriot ili dobar glumac, nego i
koliki je Jergović književnik i Bosanac.
javnost, a tema je ovog puta bila odnos hrvatske javnosti
prema Radi Šerbedžiji. Slikovito je to Miljenko Jergović
prezentirao, no kako ta ista javnost diše na njegov slikovit
osvrt, osluhnula je slikarica Ella Svalina na svom profilu na
Facebooku objavivši dio Jergovićevog članka koji prenosimo. Tekst
je na društvenim mrežama potaknuo zanimljivu debatu.
‘Rade Šerbedžija je poput koncertnog klavira koji pokušavaju
unijeti u neki tijesni podrumski stan, kroz ona malena vrata s previsokim podrumskim
pragom, ili gore na mansardu, s još užim tavanskim vratima. Težak
je to, mučan i frustrirajući posao, ali u svim većim gradovima,
pa tako i u Zagrebu, postoje majstori za selidbe koji će i
koncertni klavir protjerati kroz ušice igle. Znaju ti ljudi kako
klavir ulazi ‘na kant’, zaokreću ga vješto kao rubikovu kocku, i
eto ga u vašem podrumčiću ili na ubavoj mansardici.
Tek tada, međutim, nastaju problemi. Što će preveliki koncertni
klavir u dvadeset i pet kvadrata vašega malog stana s još manjim vratima? Što će Rade
Šerbedžija u Hrvatskoj? Što će on u kulturi koja, ovako kako je
zamišlja i doživljava većina
njezinih protagonista, može podnijeti samo male glumce, male
pisce i male glazbenike, jer veliki naprosto zauzmu prevelik
prostor. A malima je ovo tu sve što u životu imaju. Bregana im je
viša od Kilimandžara. Izvan ove kulture oni više nisu glumci,
pisci ni glazbenici. To je, budite uvjereni, prvi i osnovni
razlog za sve naše probleme sa Šerbedžijom i sve Šerbedžijine
probleme s nama. Sjetite se, znam da ne možete, jednoga jedinog
hrvatskog umjetnika, pisca, redatelja, glazbenika – a takvih
ionako nema mnogo – koji je poznat i cijenjen barem u inozemstvu,
ili barem u regiji, a da u Hrvatskoj nije bio prezren, progonjen
i tretiran kao izdajnik i loš Hrvat. Mala kultura traži male
Šerbedžije i male Pogoreliće. Veliki je frustriraju. Dobro to
znaju i oni veliki, pa tako i Šerbedžija koji dvadeset i pet
godina pokušava živjeti onaj lijepi i ganutljivi Arsenov stih:
‘Smanjujem se da ti možeš rasti.”
Komentara ispod teksta nije nedostajalo, no više od Rade na
tapetu se našao Jergović, za kojeg neki smatraju da nakon
‘Sarajevskog Marlbora’ nije napisao dobru knjigu. Niti da u
njegovim knjigama ima dobrog humora i drame.
‘Rijetko kada su me osjećaji varali pa mislim da i sada nisam u
krivu; pišući o Šerbedžiji i klaviru Jergović zapravo piše o sebi
i tome kako ga Zagreb, odnosno Zagrepčani nikada nisu cijenili
(čitaj: prihvatili) onako kako bi on to htio i kako misli da
zaslužuje. Na stranu njegov rad, svaki je rad težak i treba ga
posebno cijeniti, a postoje i ljudi koji se time i profesionalno
bave. Pisati o gradu koji ga je prigrlio kad mu je to najviše
trebalo, a koji ga je i nagrađivao (Nagrada Grada Zagreba), onako
kako je on pisao (i kako još piše) – to Zagreb pamti’, jedan je
od komentara.
‘Šerbedžija je nekakav čudan čovjek. Mazohist. S radošću bi ga
primili bilo gdje u svijetu, ali on hoće biti baš ovdje. A glede
njegovih glumačkih postignuća; možda nekima smeta činjenica što
je baš on najpopularniji i u svijetu najpoznatiji glumac u
povijesti ove male zemlje. Možda nekoga smeta što se zove Rade, a
ne recimo Stjepan ili Ante. Ja sam Hrvatica, ali mene to ne
smeta. Smetalo bi me kad bi taj Rade govorio kako mrzi Hrvatsku.
Onda bi me to smetalo. Ali ni tada ne bih mogla poreći njegov
neosporni glumački talent’, kaže drugi.
‘Rade je genij kakvoga bi poželjela svaka uistinu kulturna
sredina… a Jergović – tja, Jergović… kako se zovu one ribe
koje se prilijepe uz morskoga psa i žive od mrvica što mu otpadnu
iz ralja?’, misli jedan od komentatora dodavši:
‘Mene se, nakon ‘Sarajevskog Marlbora’, nije dojmilo baš ništa
što je nadrljao… gomila rečenica, sve zgodno zvuči, ali NEMA
(stvarne, antičke) DRAME. Je li Jergović ikada, u ijednomu svom
djelu, prosuo mrvu duhovitosti, dobroga humora… ili je sav u
grču, zasićen negativnim vibracijama kao diletant koji juriša na
nebo – a ono, izmiče li mu, izmiče… ‘
‘Evo, ja ću slikarski; ako je Šerbedžija koncertni klavir,
Jergović je violončelo koji uporno trpaju u vlažan, mračan,
skučen balkanski podrum i onda gunđaju (viču) – ne čujem
dobrooo’, zaključila je Ella Svalina.
