Profesor filologije na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu Maciej
Czerwinski izjavio je kako su se u Hrvatskoj mogle nazrijeti neke
tendencije hrvatskoga nacionalnog identiteta i u razdoblju
jugoslavenskoga komunizma, unatoč nametanju od strane totalitarne države
simplificiranoga modela prikazivanja svijeta.
Czerwinski je u svom
izlaganju “Hrvatski nacionalni identitet u književnim i neknjiževnim
kodovima komunizma” na 37. Zagrebačkim književnim razgovorima u četvrtak
naglasio kako to nije bila riječ o nacionalnom identitetu koji bi bio
izravno naslijeđen iz prošlosti, već se radilo o svojevrsnom amalgamu. “U hrvatskim prilikama isticanje nacionalnoga identiteta ostvarilo
se zahvaljujući translaciji važnoga koncepta hrvatske kulture –
državnoga prava”, rekao je dodavši kako je aktualizacija hrvatskoga
državnog prava poslužila hrvatskoj eliti kao modus operandi u njegovanju
ideje o kontinuitetu države i o potrebi stvaranja suverenoga političkog
entiteta.
Smatra to sličnim kao i u razdoblju habsburške monarhije kad Hrvati
nisu imali suverenu državu, ali su unatoč tomu bili duboko svjesni da
ona postoji.
Ocijenio je kako je kontaminacija kodova omogućila spašavanje
hrvatske tradicije u komunističkoj i višenacionalnoj državi, ali je i
dovela do hibridizacije cijeloga kulturnog imaginarija.
Poljska povjesničarka književnosti Magdalena Dyras smatra kako su
povijesne i društvene promjene u Hrvatskoj nakon 1990. godine
pridonijele jačanju identitetskoga diskursa i dovele do pokušaja
stvaranja novoga hrvatskog identiteta koji briše sve lokalne posebnosti.
Ocijenila je kako je na početku promjena postojao interes za
prošlost odnosno veliku narodnu povijest i tradiciju, što je proizvelo
snažne angažiranje nacije. “Krajem devedesetih godina dogodio se
prostorni zaokret i jačanje lokalnih identiteta, što je prouzročilo
slabljenje zanimanja za povijest”, rekla je dodavši kako sad veliku
narodnu priču zamjenjuju regionalne priče.
Portugalski teoretičar književnosti Manuel Frias Martins smatra kako
književnost naposljetku navodi na zaključak o pluralnosti identiteta u
kojem se zatječemo kao društvena bića.-
Ocijenio je kako književnost češće nego rjeđe dovodi u pitanje ideju
po kojoj ljudi znaju ili su u stanju znati sve što označava nacionalni
identitet.
U izlaganju “Književnost i nacionalizam” grčki pjesnik Yiorgos
Chouliaras je ustvrdio kako iscrpljenost književne kritike razotkriva
anacionalni književni konsenzus kao imperijalnu kritiku usmjerenu protiv
onih koji su dovodili u pitanje globalizacijske tendencije.
Voditelj Katedre za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga
fakulteta Sveučilišta u Pečuhu Stjepan Blažetin podsjetio je kako
cjelokupna književnost Hrvata u Mađarskoj nastaje na rubu hrvatskoga
etničkog prostora. Dodao je kako će se nakon Prvoga svjetskog rata
Hrvati naći u inojezičnom mađarskom okruženju, u položaju nacionalne
manjine i potpuno odsječeni od matičnoga naroda i hrvatske književnosti.
Zagrebački književni razgovori “Jezik, književnost i nacionalni
identitet” počeli su u četvrtak navečer otvaranjem u DHK, a traju do 9.
listopada.
