Dopisni član Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti prof. dr. sc. Vinko Grubišić
održao je u utorak 25. listopada u Knjižnici HAZU predavanje o hrvatskom jeziku
i njegovom izučavanju na sjevernoameričkom kontinentu i u Australiji.
Grubišićevom
zaslugom 1988. je na
Sveučilištu Waterloo u Kanadi osnovana Katedra za hrvatski jezik i književnost
kao druga katedra na svijetu gdje se hrvatski jezik predavao kao samostalan
jezik pod svojim imenom.
Početkom osamdesetih godina studij
hrvatskog jezika uveden je na Sveučilištu Macquarie u Sidneyju u Australiji te
je, prema Grubišićevim riječima, akademske godine 1984./85. bilo više studenata kroatistike u Australiji
nego u Sjedinjenim Američkim Državama studenata serbokroatistike na svim
sveučilištima.
Naglasio je i da najvažnije
američko slavističko društvo od 1984. godine hrvatski jezik tretira kao poseban
jezik. Govoreći o borbi iseljenih Hrvata za svoj jezik, podsjetio je da su se
Hrvati u Kanadi i Australiji, kao porezni obveznici, izborili za učenje
hrvatskoga jezika u školskim ustanovama – od vrtića do sveučilišta – te da im
je hrvatski jezik u srednjim školama kao treći predmet bio bodovan u općem
uspjehu.
Početkom 80-ih godina u Kanadi je bilo stotinu hrvatskih škola sa šest
tisuća učenika, a u organizaciji nastave pomagao je rad Hrvatske
izvandomovinske škole Amerike, Australije i Kanade (HIŠAK). “U borbi oko
uvođenja studija hrvatskog jezika na sveučilišta svojim su nam stajalištima i
porukama pomagali hrvatski jezikoslovci Dalibor Brozović, Stjepan Babić i
Tomislav Ladan”, rekao je Grubišić. Podsjetio je da je među hrvatskim
intelektualcima koji su nakon Drugog svjetskog rata bili prisiljeni napustiti
Hrvatsku bilo malo jezikoslovaca te nije bilo ni zapaženijih kroatističkih
radova na engleskom ili na drugim stranim jezicima.
Spomenuo je ipak neka
važnija imena hrvatskih lingvista i pisaca, kao što su bili Christopher Krsto
Spalatin, Jurica George Jerkovich, Ante Anthony Nizeteo i Branko Franolić koji
su uglavnom na engleskom pisali o hrvatskom jeziku, s izuzetkom Franolića, koji
je pisao i na franuskom te pratili događanja na području hrvatskog jezika,
posebno njegov odnos prema njemu sličnome srpskom jeziku.
Istaknuo je da su se
hrvatski učitelji u podučavanju hrvatskoga jezika u prekooceanskim zemljama
držali što dalje od Maretićeva štokavskoga čistunstva te da su pomalo
istiskivali strane riječi i dijalektalizme.
Grubišić je poručio da danas postaju sve
popularniji internetski sveučilišni tečajevi hrvatskog jezika koji su, po
njegovu mišljenju, uvjetovani golemom prostornom raspršenošću studenata koji su
zainteresirani za učenje hrvatskog jezika.
Među naporima za afirmaciju hrvatskog
jezika kao posebno važan korak istaknuo je međunarodno priznanje hrvatskog kao
zasebnog jezika ostvareno 1. rujna 2008. zaslugom tadašnjeg glavnog ravnatelja
Nacionalne i sveučilišne knjižnice prof.
dr. sc. Tihomila Maštrovića, znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju Odsjeka
za povijest hrvatske književnosti HAZU, kada je Međunarodno tijelo za norme
uvelo zaseban međunarodni kod za hrvatski jezik te ga odvojilo od dotadašnjeg
srpskohrvatskog jezika koji je izbrisan iz uporabe.
Prof. dr. sc. Vinko Grubišić rođen je 1943. u
Posuškom Gradcu u Bosni i Hercegovini. Nakon završene tri godine studija
slavistike i latinskoga jezika u Zagrebu emigrirao je u Austriju, a zatim u
Švicarsku gdje je u Fribourgu studirao germanistiku, filozofiju, klasičnu
filologiju i antropologiju. Diplomirao je slavistiku i pedagogiju 1970., a
1974. doktorirao u Aix-en-Provenceu 1974. Od 1975. živi u Kanadu gdje je u
srednjoj školi predavao hrvatski, njemački i francuski jezik i radio kao sudski
tumač, a od 1988. do 2008. na Katedri za hrvatski jezik i književnost na
Sveučilištu Waterloo Prije toga je 1985. radio kao gostujući lektor hrvatskoga
jezika na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu. Za dopisnog člana HAZU izabran je u
svibnju 2016.
Prof. dr. sc. Vinko Grubišić priredio je nekoliko
sveučilišnih priručnika hrvatskog jezika na engleskom, a 2007. pokrenuo je internetski
tečaj hrvatskog jezika. Objavio je više znanstvenih i stručnih djela s temama
iz hrvatskog jezika i književnosti, među kojima se izdvajaju Hrvatska književnost u egzilu (1991.) i Izazovne teme starije hrvatske književnosti (2006.).
Autor je i nekoliko zbirki pjesama, drama i eseja. Za kulturni doprinos Kanadi
nagrađen je 2003. Zlatnom medaljom kraljice Elizabete II.
