Koliko vremena u svakodnevnom životu izgubite na planiranje ”običnog” odlaska do liječnika, trgovine, knjižnice, kazališta? Neke stvari zaista uzimamo zdravo za gotovo kada nismo suočeni s preprekama na koje iz dana u dan nailaze neki naši sugrađani.
Vođen idejom da olakša svakodnevni život i Zadranima ali i njihovim gostima -osobama s invaliditetom, Poljak Christian Haas, vlasnik Doma Taxi prijevoza, uložio je vrijeme i sredstva, kako bi opremio vozilo suvremenom opremom, neophodnom za prijevoz osoba s invaliditetom.
I nije to “samo rampa”, kako bi mnogi pomislili na prvu, stvari uopće nisu tako jednostavne. Razgovarajući s Christianom, doznali smo kako je put do ovog vozila bio poprilično izazovan.
“Djetinjstvo sam proveo u Francuskoj i od malih nogu sam već zamišljao da ću se baviti ovim poslom. Bio je taj jedan film ”Taxi”, obožavao sam ga, tako da ovo što danas radim ne smatram poslom. Prvo sam radio u logistici, a u slobodno vrijeme, vikendom sam vozio taksi. To je meni postao način života. Ne mogu zamisliti da radim u uredu, niti bez kontakta s ljudima. Tu nemam neko klasično radno i neradno vrijeme, praznike, vikende, uključen sam neprestano, ali ako voliš ono što radiš, ne može biti teško. Ne kažem da je lako, to nikako nije, susrećem se s ljudima i njihovim pričama, mogao bih napisati knjigu o nekim posebnim koje ne zaboravljaš”.
Christian kaže kako je u Francuskoj jako rano spoznao razlike među ljudima, nepravde i brojne neugodne situacije koje mnogi nikada ne dožive na vlastitoj koži. I on je prelazio osobne barijere, imao uspone i padove.
“U Marseilleu sam živio u ulici koja je slovila kao geto. Znam kako je kada pripadaš donjoj klasi, kada te ljudi gledaju kroz stereotipe. Ti zidovi postoje i danas, samo se možda drugačije manifestiraju. To je problem koji nije nestao”, govori Christian.
S 15 godina preselio se u Njemačku, zemlju za koju kaže da je danas potpuno drugačija nego što je bila kada je tamo stigao.
“Kad sam se doselio u Njemačku, tu sam stvorio jednu radnu disciplinu, a dolazak u Zadar bila je jedna isto važna odluka i prilika da ono dobro što sam vidio ‘vani’ unesem u svoj posao ovdje. U Njemačkoj se taksi vozila za osobe s invaliditetom podrazumijevaju, to je tamo nešto sasvim normalno i želio bih da tako postane i u Hrvatskoj”, ispričao nam je Christian.
Više od rampe
Pokazujući nam opremu na vozilu, i sami smo se uvjerili kako se radi o višestrukim dijelovima, a nije svaka osoba ni u istom stadiju invaliditeta pa se svakome mora pristupiti s jednakom pažnjom. Važan dio sustava je onaj koji drži ravnim gornji dio tijela, jer je stabilnost neprocjenjiva. Upravo takvu opremu ugradio je u svoje vozilo, a prvi službeni hrvatski taksi za invalidska kolica simbolično je na cestu “pustila” naša sugrađanka Nina Dražević, koju su mnogi upoznali kao jedno od lica utrke Wings for Life World Run.
Od nabave vozila do potpune implementacije sustava prošlo je dosta vremena. Christian priznaje kako je bilo trenutaka kada nije znao hoće li uopće uspjeti završiti projekt.
“Još na samom početku javio sam se Nini preko Facebooka. Tada nisam ni znao hoće li mi proći registracija vozila. Korak po korak tražio sam sponzore u Njemačkoj, ulagao vlastita sredstva i polako opremao vozilo. To nije nešto što napraviš preko noći.”
Početna cijena vožnje unutar grada iznosi 10 eura, no Christian naglašava kako iza projekta ne stoji želja za zaradom pod svaku cijenu. “To je ogroman osjećaj slobode za ove ljude. Ljudi žele normalan život. Žele otići liječniku, na kavu, kod prijatelja ili jednostavno obaviti ono što svi drugi uzimaju zdravo za gotovo.”
Dodaje kako ovo ne vidi kao pojedinačnu uslugu, nego kao početak puno šire priče. “Važno mi je naglasiti da ovo nije marketinški trik. Ovo je pokušaj da se promijeni budućnost i izgradi sustav. Volio bih da jednog dana takav pristupačan sustav podrže i grad i država. Primjerice, da grad korisnicima nadoknadi dio troškova potrebnih putovanja. Želim stvoriti model kakav postoji u zapadnoj Europi, model koji ljudima omogućava mobilnost.”
Christianova misija koja mijenja svakodnevicu
Planovi tu ne staju. Dio prihoda Christian planira vraćati zajednici kroz projekte namijenjene osobama s invaliditetom. Uslugu želi proširiti na područje cijele Zadarske županije, ali i na prijevoz pacijenata prema većim zdravstvenim centrima.
“Sljedeći korak mogu biti prijevozi prema Splitu i Zagrebu. Time bi se rasteretila hitna pomoć kako bi se mogla usredotočiti na hitne slučajeve. Sustav sam već razradio, sada ga korak po korak provodimo. Zapravo, ovo vidim kao podršku gradu. Koristimo vlastite resurse i infrastrukturu kako bismo unaprijedili mobilnost i učinili Zadar suvremenijim gradom. To je važno i za građane i za turizam.”
Kroz godine vožnje upoznao je najrazličitije ljude i situacije. Kaže kako ni taksisti nisu pošteđeni predrasuda.
“O taksistima kruže svakakve priče. Problem je što postoje slučajevi prevara koji onda završe u medijima i postanu senzacija. Posebno se to događa kada su u pitanju prijevozi iz zračne luke. Ali većina ljudi pošteno radi svoj posao.”
Smatra da je domaća taksi priča previše usmjerena prema turistima, dok se potrebe lokalnog stanovništva često zanemaruju: “Cijela branša fokusirana je na turizam, a ja to želim promijeniti. Naravno da su turisti važni, ali moramo misliti i na ljude koji ovdje žive. Građanima trebamo biti na raspolaganju 365 dana u godini.”
Zato starijim građanima odobrava i 50 posto nižu cijenu vožnje. Posao je s vremenom postao i pravi obiteljski projekt.
“Moja supruga također vozi taksi. Iskreno, ona je sto posto bolji vozač od mene”, govori kroz smijeh.
Kada je riječ o prijevozu osoba s invaliditetom, brzina nikada nije prioritet.
“Tu nema jurnjave. Sigurnost i udobnost su najvažnije. Ljudi se moraju osjećati sigurno tijekom cijelog puta.”
A kakav je zadarski promet?
“Izazovan. Zna biti itekako izazovan“, kratko odgovara.
Vozi po cijeloj županiji pa su ga putnici odveli na brojne adrese, do mnogih mjesta. Na pitanje kakav mu je život u Zadru ”kada ne radi”, prvo se našali da ga nema.
“Često se čini da samo radim, ali ipak nastojim pronaći ravnotežu.”
O Hrvatskoj govori s velikim simpatijama, a posebno ga fascinira naš odnos prema sportu.
“Volim tu strast prema nogometu. U Marseilleu sam čak živio u četvrti u kojoj je odrastao Zinedine Zidane pa mi je nogomet uvijek bio blizak. Sjajno mi je kako se u Hrvatskoj bude te emocije npr. kada igra reprezentacija, to zajedništvo”.
U vremenu kada većina komunikacije ide kroz ekrane, Christian posebno cijeni neposredan kontakt među ljudima.
“Danas ljudi doslovce žive na internetu. Ja volim razgovore, zajednicu i stvarne susrete. Zato mi se sviđa što to još nije potpuno izgubljeno. U taksiju ljudi još uvijek razgovaraju. Doduše, zna se dogoditi da šest osoba sjedi u autu i da nitko ne progovori ni riječ, svi gledaju u mobitele. Ali još uvijek vjerujem da ljudi trebaju ljude.”
