Pjevač Boris Rogoznica nakratko se vratio u vrijeme svog najranijeg djetinjstva. Šetajući ulicom u Sukošanu u kojem je odrastao, kaže, kao da je ponovno otvorio svoj “prvi prozor u svijet”.
– Nije što je moja, ali zaista je posebna, zar ne? – započinje uz osmijeh dok pogledom prelazi preko kuća koje su ostale gotovo iste. – Ovdje je bio moj prvi prozor u svijet. Prvo što sam mogao vidjeti dok sam počinjao hodati — odnosno, puzati.
Ulica mu vraća uspomene koje su, kako kaže, upisane negdje duboko, u slojevima mirisa mora, kamena i jutarnje tišine. A onda, gotovo neizbježno, vraća se i prizor starog obiteljskog “Golfa dvojke”.
– Roditelji bi se vraćali s posla, a ja bih već znao da dolaze. Još čujem taj njihov dizelaš kako se spušta niz ulicu… Bruuuummmmmm… Iii evo iiih! – smije se.
Uz vrata kuće tada je uvijek čekao još jedan član obitelji – pas Nera.
– Ona bi, naravno, sve znala nekoliko sekundi prije mene. Čim bi osjetila auto, počela bi skakati od veselja, a ja bih trčao za njom. Dva mala radara koja su dočekivala svoje ljude.
Danas, dok se Boris vraća u Sukošan, kaže da ga upravo takve slike najviše oblikuju – jednostavne, svakodnevne, a ipak neprocjenjive. To su trenuci koji se ne ponavljaju, ali ostaju kao trajni komadići identiteta. Njegova stara ulica, tvrdi, i dalje mu je najdraža pozornica: ona prva, ona najiskrenija.
