Ljeto je 1816. Lord Byron i njegova mlađahna ekipica okupljena u švicarskoj vili pokraj ženevskog jezera dosadne i isprazne večeri odlučila je razbiti jednom kreativnom igrom/izazovom.
Za razbibrigu, Byron, bračni par Shelley i John Polidori su si tako zadali zadatak pisanja priča o duhovima koje bi kasnije međusobno podijelili. Mladu Mary Shelly nisu toliko interesirali duhovi koliko neke druge teme – život, smrt i znanost, vizija o čovjeku koji je stvorivši živo biće odlučio prkositi Bogu i smrti, moralnom i humanom. Byron i ostatak društva su ostali zapanjeni njezinom pričom.
Da je tada znala kako će taj stvaralački angažman, pokazat će se kasnije – roman naslovljen ‘’Frankenstein ili moderni Prometej’’, postati pravo epohalno djelo horor žanra koje će u budućnosti biti toliko filmski prostituirano (op.a. od početka 20. stoljeća do dana današnjeg snimljeno je gotovo 400 (!) filmova i serija direktno ili indirektno inspiriranih njezinim romanom), vjerojatno bi ga bacila u ognjište bez suviše premišljanja, no to se srećom nije dogodilo. Iskreno rečeno, bez velike većine tih filmskih djela i nedjela smo svakako mogli, ali i dan-danas se pojavljuju redatelji (u ožujku iduće godine nas očekuje i mjuzikl ‘’The Bride’’ slavne Maggie Gyllenhaal) koji pokušavaju svima znanu priču iznova učiniti svježom, bitnom, dojmljivom i svojom.
Jedan od njih je i proslavljeni meksički čarobnjak Guillermo del Toro (‘’Cronos’’, ‘’Pan’s Labyrinth’’, ‘’Hellboy’’, ‘’The Shape of Water’’…) koji je Whaleovu legendarnu adaptaciju s Borisom Karloffom iz 1931. pogledao još kao šestogodišnjak i koji o reinterpretaciji Shelleyina romana sanjari još od svoje jedanaeste godine života. ‘’Frankenstein’’ je bio njegov Mt. Everest, Sveti Gral, Olimpijsko zlato. Nakon desetljeća temeljitog planiranja i niza bezuspješnih pokušaja prikupljanja sredstava za snimanje, njegov san je konačno zaživio. Je li stvorio ‘čudovište od filma’ ili nešto posebno, otkriti ću vam u ostatku osvrta.
1857., danski istraživački brod ‘Horisont’ na svojoj ekspediciji prema Sjevernom polu ostaje zaglavljen u debelom sloju leda. Dok se bezuspješno pokušavaju izvući iz nevolje, kapetan Anderson (Lars Mikkelsen) i posada na kopnu uz vatru i neposrednu eksploziju zapažaju ozlijeđenog Victora Frankensteina (Oscar Isaac).
Kapetan naloži da se dotičnog odnese na brod kako bi mu se pružila pomoć, no ubrzo se pojavi i monstruozno stvorenje (Jacob Elordi) koje je ga ozlijedilo i koje želi dovršiti svoj okrutni ‘posao’. Uz svu oružanu i brojčanu silu, posada se jedva jedvice uspije obraniti od silovitog napada stvorenja, ali Frankenstein ih uvjeri kako je ono nezaustavljivo. Kako bi kapetanu objasnio o čemu je riječ, Frankenstein mu ispriča svoju životnu priču….
Ganjanje snova i životnih projekata u nemilosrdnoj tvornici novca zvanoj Hollywood često zna ispasti prava ‘pila naopako’ za sve te ambiciozne autore koji zbog neutažive, nerijetko i iracionalne želje u konačnici dožive financijski i/ili kritičarski fijasko. Najsvježiji primjeri velikih redatelja koji takove neostvarene misije nisu mogli ostaviti ‘zakopane’ duboko ispod sloja prašine i prepustiti sjećanjima već su ih ‘morali pošto-poto snimiti’ pa makar ih to koštalo karijera i financijske stabilnosti su prvenstveno Terry Gilliam (op.a. ‘’The Man Who Killed Don Quixote’’) i Francis Ford Coppola (‘’Megalopolis’’). Štoviše, potonje spomenuti je o svojem megalomanskom filmu maštao gotovo puna četiri desetljeća i kad je zaključio da za njega nikad neće osigurati izdašna studijska sredstva ili potporu, odlučio je iskeširati ušteđevinu i rasprodati svu svoju imovinu kako bi životni projekt konačno priveo kraju. Rezultat? Apsolutni financijski, a bogami i kreativni promašaj.
Naš dragi meksički filmski virtuoz je u svojoj misiji ipak postupio racionalnije te je strpljivo čekao pravi trenutak i financijere koji neće suviše razbijati glave u slučaju da film podbaci, a njih je pronašao u dežurnom ‘pijanu milijarderu’ – streaming gigantu Netflixu. Doduše, del Toro se neko vrijeme čak i premišljao oko svojeg sna, ne zbog straha da ga neće uspjeti ostvariti na način kako je zamislio, već onog osjećaja koji će uslijediti: -Što dalje činiti nakon konačnog ostvarenja sna?- Srećom ili ne, ovisno kako će vas film zveknuti, on se trgnuo od tih crnih misli te je otišao do kraja. Na sve ili ništa.
Perfekcionist kakav jest, nepopravljivi gotički romantičar del Toro je pazio na apsolutno svaki detaljčić svojeg grandioznog projekta sve s ciljem da dobro znanu priču prepriča na sebi svojstven način i pritom svima pogodi žicu. Tko god je pratio njegov dosadašnji opus, davno je mogao zaključiti kako su prava čudovišta u pravilu ljudi, a ne neke naizgled zastrašujuće, mahom tragične figure. Tome smo primjerice mogli svjedočiti u Oskarima mu nagrađenom fantastičnom ‘ljubiću’ – ‘’The Shape of Water’’ (u mnogočemu inspiriran ‘Universalovim’ horor klasikom ‘’Creature from the Black Lagoon’’), a takav tretman ima naravno i stvorenje iz ‘’Frankensteina’’.
U prologu tako svjedočimo brutalnom okršaju ‘čudovišta’ i njegova tvorca, i sve nas pomalo podsjeća na klasičnu borbu između dobra i zla, no kroz ostatak filma (podijeljen u poglavlja) nas upoznaje s njihovim cjelovitim pričama. Tijekom svojih tridesetak i više godina intenzivnog ‘konzumiranja’ filmova, imao sam prilike pogledati na desetke filmskih i TV adaptacija Shelleyinog romana, ali malo koja je scenaristički ‘penetrirala’ u dubinu izvornog materijala ili se potrudila pružiti nam slojevitu karakterizaciju svojih glavnih likova kako je to učinio del Toro.
Njegov ‘ludi znanstvenik’ (uvjerljiva izvedba uvijek pouzdanog Oscara Isaaca) je ovdje čovjek čiji je životni put prožet traumama – rani gubitak majke koju je svojski želio nekako spasiti, dokazivanje okrutnom ocu (poslovično dobri Charles Dance), kasnije i akademskoj zajednici, bolesna ambicija da svlada najveći životni misterij – smrt. S druge pak strane, ‘stvorenje’ (dojmljiv nastup sve popularnijeg australskog glumca Jacoba Elordija) je kao eksperiment svojeg maničnog tvorca ‘skrpano’ od desetaka leševa mladih ljudi mahom pronađenih na poprištu velike bitke trebao poslužiti isključivo kao demonstracija. Međutim, naizgled bezumno biće je počelo s vremenom i suprotno željama tvorca, razvijati svijest, ali i naklonost prema njemu, kasnije i empatičnoj zaručnici (mlaka Mia Goth) njegova brata.
Ono što del Toro posebno ističe u svojoj verziji dobro nam znane priče svakako su teme odnosa očeva i sinova (nešto čime se bavio i u animiranom filmu ‘’Pinocchio’’, donekle i ‘’Hellboyu’’) provučenu čak i kroz religijski kontekst (tvorac i njegov sin, uskrsnuće i žrtva), što to znači biti čovjekom, odbacivanje i potraga za prihvaćanjem., koliko je tanka granica između stvorenja i stvoritelja, odnosno, monstruoznosti i empatije. Sve spomenute, ali i brojne druge teme, del Toro proteže kroz jednu posebnu emocionalnu dimenziju zbog koje horor elementi uglavnom ostaju po strani (najprisutniji su u samom prologu i prizorima autopsije), dok prednjači čista melodrama (kao inspiracija za scenarij su mu poslužili i literarni/filmski klasici ‘’Rebecca’’ te ‘’Wuthering Heights’’). Naravno, kompletna priča je obavijena debelim i zavodljivim ‘plaštom’ romantike i opipljive atmosfere, a tu stižemo i do del Torovog ‘trejdmarka’ – vizualne raskoši i gotičke estetike.
Gotovi svaki kadar naprosto pršti ljepotom i simbolikom, scenografija je blago rečeno dojmljiva (kao i uvijek, del Toro se maksimalno oslanjao na praktične efekte i šminku dok je CGI primijenio tek u pojedinim prizorima – ponajprije napadu vukova), osvjetljenje je prirodno i vizualno moćno, kamera zaigrana i impresivna (danskom majstoru Danu Laustsenu se lako smiješi nominacija za Oscara), a pronašlo se i dovoljno prostora za ‘homage’ njegovim slavnim prethodnicima (Kubrickovom ‘’Barryju Lyndonu’’ prije svega). Redateljevi štovatelji će zamijetiti kako u glumački prilično ograničenom castingu nije zaboravio, makar i kroz cameo nastupe, pružiti priliku svojim najvjernijim suradnicima (Burn Gorman, Santiago Segura…), a snažan dojam je ostavio i veteran David Bradley u ulozi empatičnog slijepca koji je prepoznao ljudskost kod sirotog stvorenja te ga usmjerio na put znanja.
Del Toro je uspio i ovaj put izbjeći patetiku te dobrano prožvakanom materijalu pristupiti na topao i slikovit, romantiziran način. Otprilike kao i njegov, u tekstu spomenuti kolega Coppola u gotičko-romantičnoj majstoriji ‘’Dracula’’. Zamjerke?
Osobno me nije pretjerano dojmio sam izgled ‘čudovišta’ (zamislite spoj Scottovih ‘inženjera’ iz ‘’Prometheusa’’ i bića iz glazbenih videospotova prog-metal banda ‘Tool’) premda je Elordi ispod tog neobičnog sloja šminke i maske glumački briljirao. Nedostajao mi je i snažniji osjećaj jeze i nelagode svakako prisutniji u prijašnjim adaptacijama poput one ‘Hammerove’ s Cushingom i Leejem ili pak Branaghove gdje je De Niro bio poprilično opak.
Unatoč tim sitnim zamjerkama, del Toro se može ponositi svojim postignućem, divnom verzijom priče koja otvoreno kazuje o ambicijama i željama, odnosima i oprostu, životu i smrti. Bio mi je ovo ujedno i najteži osvrt u višegodišnjoj kritičarskoj karijeri jer sam u međuvremenu izgubio jako blisku osobu i sav taj emocionalni vrtlog me dodatno spojio s ovakvom pričom, posebice likom Victora koji je zbog vlastite boli i gubitka želio pod svaku cijenu pobijediti smrt.
Posvećeno mojoj majci!
OCJENA: 4.5/5
