Dominik Karakašić, glumac u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar, zadovoljan se vratio iz Splita gdje je publika toplo dočekala predstavu Profesionalac. Ovih dana bio je na intenzivnim probama za novu predstavu, koja će imati premijeru u HNK Zadar pa smo ulovili Dominika u pauzi i provjerili kako su prošle pripreme za izlazak na scenu.
”Super je bilo u Splitu, sve smo uigrainiji kako izvedbe idu dalje. Publika je ispunila kazalište do zadnjeg mjesta, pratili su nas koncentrirano”. A sada nas čeka publika u HNK Zadar! Predstava nosi naziv Infišacije, premijera je 12.studenog s izvedbom dan kasnije, 13. studenog, a u predstavi uz mene su Alen Liverić, Žana Bumber, Isidora Ferenčina i Mimi Zadarski. Bili smo pred kraj na “jakim probama”. Brzo je to nekako došlo. Užitak nam je raditi, nije prvi put da radimo s Fecom kako ga od milja zovemo”.
Sa Draženom Ferenčinom tebi je … po koji put? Kakva je atmosfera na probama? Možeš nam malo približiti teme kojima se bavite.
”Mislim četvrti, ali znamo se već dugo i iz Kazališta lutaka i općenito života kazališta. Gušt je raditi s njim jer je to prava igra na sceni. Tekst je odličan, stil igre zanimljiv, moram reći da nije scenografski bogato nego je sve do glumačke igre, ogoljeni smo. Publiku ćemo potpuno okupirati.
Ne smijem puno odati, reći ću da se radi o nekim našim unutarnjim željama, ludistima, infišacijama koje svi imamo, koje možda nisu isplivale van, ali u predstavi će se vidjeti kako to izgleda do kraja kako to izgleda kad se ludost pusti u život i kuda to vodi.”
Kako je izgledao tvoj prijelaz – s lutkara u dramskog glumca – i koje izazove ili prilike si tu susreo, evo prošla je sigurno jedna puna godina?
”Prošlo je nešto malo više od godine dana. Prvenstveno zbog drame sam i upisao akademiju a završio sam lutkarstvo u Osijeku paralelno. Prva prilika su mi zapravo bile te lutke, volim lutkarstvo to sve stoji, ali sad je vrijeme za nove pobjede”.
Jesu li nagrade jedna od lijepih priznanja za rad, motivaciju, ili izbor uloga? A kakvu nagradu priželjkuješ od publike – što voliš čuti nakon predstave od redatelja, a što od najboljeg prijatelja i ekipe?
”Stalo mi je redatelja i njegovog zadovoljstva projektom u cjelini, svakako, da je zadovoljan i samim procesom i radom i našim otkrivanjima…nikad ne znaš kako će na kraju sve ispasti. A moja ekipa? Uvijek je iskrena! Nedavno su me gledali u Gavelli i bili su zadovoljni, ali nemaju problema s tim da mi kažu- bio si loš. To su moje kolege, cijenim njihove komentare”.
Pratiš li aktualnu kazališnu produkciju u Hrvatskoj, stigneš li se zaletjeti na neke predstave?
”Prije sam češće odlazio do Zagreba, sada ne stignem toliko, ali gostovanja u Zadru mi dobro dođu, volim pogledati predstave na programu i na Večernjoj sceni u Kazalištu lutaka.”
Koje uloge ili kazališne projekte bi volio istražiti u budućnosti – postoje li žanrovi ili teme koje te posebno privlače? Bi li se upustio u još ekperimentalnije forme ili snimanje kratkih filmova, spotova..?
”Zašto ne? Otvoren sam za sve nove forme kazališta, naravno postoji neka granica često se svašta ubraja u te nove forme, ali sve ima svoje zakonitosti. Ipak se zna što je dobra a što nije dobra predstava. Najdraže mi je čisto umijeće igre – nekoliko glumaca na sceni, bez puno dodatnih distrakcija. Tako držati publiku sat vremena je ono što me pali”.
Što te još inspirira izvan kazališta? Knjige, filmovi, glazba…
”Oduševila me ekipa iz Kerempuha s predstavom Sve zbog jednog imena. Odlični su bili, sve stoji, svaka replika na mjestu, vrlo interesantna komedija, traje čak dva sata a prođe u sekundi”.
Kako puniš baterije, ima li neki kantun u Zadru i županiji gdje voliš biti, prođirati, koja je tvoja “ruta”?
”Moja ruta je caffe bar 72 (odmah uz kazalište lutaka, op.a.), to ne trebam puno opisivati. Poslije probe sam po Poluotoku, uvijek treba naći vremena za pivo s ekipom. Živim blizu Višnjika pa sam tu često u điru, ili igram padel s dečkima na Ravnicama”.
