Zadarski glumac i novi član Kazališta lutaka Zadar govori o povratku u rodni grad, iskustvima s međunarodnih festivala i svojoj želji da spoji eksperimentalni pristup i institucionalno kazalište.
Roko Nakić pridružio se Kazalištu lutaka Zadar. Ovaj mladi zadarski glumac i umjetnik odnedavno je i član Kulturnog vijeća Grada Zadra, i prvi put ima priliku i sudjelovati u oblikovanju kulture grada, i to posebno kroz polje interdisciplinarnih umjetnosti i politika za mlade. Kaže kako ima dobar uvid u mnoge inovativne prakse.
Nakon studija politologije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, usmjerio se prema izvedbenim umjetnostima i završio Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku na studiju Neverbalni teatar. Član je izvedbenog kolektiva Trećeprostor od oko 2014. godine, a udrugu je otvoreno vodio/predstavljao kao autor-izvođač.
Njegov rad često izlazi iz standardnih kazališnih formi i bavi se granicama međuprostora između plesa, pokreta i glume. Zaokupljaju ga teme poput neostvarenih snova i društveni pritisci, fenomen burn-outa.
Kako je to živjeti i raditi u kulturi u jednoj manjoj sredini poput grada Zadra? Kako vidiš Zadar kada govorimo o kulturno umjetničkim projektima?
U rodni grad vratio sam se 1. siječnja 2023. i od tada mi se čini da sam već stvorio jednu sliku, iako sam i prije dolazio često i imao prilike surađivati s umjetnicima i raditi na projektima u kulturi. Sada sam ovdje za stalno, evo sada sam i u Kazalištu lutaka, i smatram da Zadar kao manji grad ima što za ponuditi. Ima mnoge prednosti za život, recimo meni je jako smetao promet u Zagrebu između ostaloga, a ovdje za nekoga tko to, naravno želi, ima se što vidjeti i doživjeti, od izložbi, preko predstava, koncerata. Naravno da uvijek može više i bolje.
Sudjelovao si na međunarodnim festivalima i produkcijama, bili su to FITUC u Casablanci, ITINERANT u New Yorku i ITS LIQUID Art Fair u Londonu. Jesi li negdje bio u posljednja tri mjeseca, jesu li pale neke suradnje?
Da, bio sam na jednom odličnom Erasmus putovanju, posjetili smo Italiju, gdje smo imali priliku raditi s jednom udrugom koja se bavi filmskom produkcijom, radili smo s mladima i razmjenili iskustva, bilo je odlično.
“Zadar se budi, ali treba više hrabrosti”
Ti si devedeseto godište, i sigurno pamtiš neke programe za mlade i projekte u sklopu nezavisne kulture u Zadru koje su se događale, koje bi zaživjele pa bi nestale. Kakva je situacija danas, imaju li mladi ono što je nama nedostajalo?
Meni se čini da se definitivno mnogo toga pokrenulo u dobrom smjeru, što se tiče prostornih kapaciteta – ako govorimo primjerice o Centru za mlade, smatram da ga još trebaju doživjeti kao svoje “utočište”, mjesto za stvaranje.
Vjerujem da će se Centar iz godine u godinu dodatno transformirati, to je proces. Situacija nije toliko loša u glazbi, uspoređujem li s vremenom kada sam ja odrastao, sjećam se recimo udruge Šigureca i svirki, vječne bitke s potencijalnim prostorima. Spomenuo bi Nigdjezemsku i Urbofon – dobar primjer kako je za alternativnu glazbenu scenu važan kontinuitet, mladi to percipiraju kao nešto svoje.
Mislim da ima mjesta u Zadru gdje se mladi mogu uključiti, ali što nedostaje? Jedan koncertni prostor adekvatan za neke drugačije urbane glazbene aktivnosti od one kakva je Polivalentna dvorana u Providurovoj palači. Ona je tapecirana, a znamo kako je na takvim koncertima, možda bi bilo dobro imati nešto poput Tvornice (Zagreb) ili Azimuta (Šibenik). Nisam siguran da trenutno Zadar ima adekvatan prostor za to.
Što bi volio istraživati u svojim budućim projektima? Spomenimo tvoju predstavu “Samo naprijed, samo…”, te predstavu “Najnormalniji od svih dana” koja tematizira burnout i svakodnevicu današnjeg čovjeka.
Tako je, radi se zapravo u triptihu o neispunjenim potencijalima, ili često kažem – o luzerima, kojih je uvijek bilo i uvijek će ih biti…ispitujem emocinalne i poslovne aspekte luzerstva, ako se smatramo toliko naprednim društvom pitam se – je li nas uopće briga? Svi mi živimo u okviru onoga što nam je dostupno, a pitanje je živimo li bolje ili lošije nego prije 200 godina. Uvijek smo dobro onoliko koliko smo dobro na nekoj hijerarhijskoj ljestvici, a stalno se uspoređujemo s drugima.
“U Kazalištu lutaka nadam se donijeti dašak eksperimenta”
Ulazak u ansambl za tebe je novi prostor za razvoj i novi izazov — spoj klasične institucije i tvog eksperimentalnog izričaja. Što radiš ovih dana u Kazalištu lutaka Zadar?
Da, nadam se da ću ansamblu donijeti nešto novo – baš imamo probe za novu predstavu, bit će za djecu i mlade, radnog naziva Tamo gdje nema dosade. Premijera nam je 20. studenog.
