Prije nekih pet godina iskompleksirani patuljak imena Putin svijetu je ponosno i prijeteći predstavio čak šest novih različitih tipova oružja od kojih je najveći globalni strah izazvao interkontinentalni balistički projektil ‘Sarmat’ iliti ‘Sotona’ kako ga nazivaju zapadnjaci.
Prva testiranja mu i nisu baš išla najbolje, ali zato je prošle godine ‘položio ispit’ i ušao u pripravnost ruskih vojnih snaga. Jučer je ruski vođa odjeven u vojnu uniformu, a pritisnut iscrpljujućim višegodišnjim ratom u Ukrajini i ekonomski razarajućim sankcijama Zapada, iznova zaprijetio novim, navodno neuništivim projektilom u njihovom nuklearnom arsenalu – ‘Burevestnikom’.
Kao da nam nije dovoljno straha i paranoje izazvanih pandemijom, konstantnim zveckanjima oružjem i pustim globalnim sukobima, sjevernokorejskim debeljuškastim diktatorom, narcisoidnim psihopatima na čelu S.A.D.-a i Rusije, za novu porciju nelagode se pobrinuo i Hollywood koji nas ovih dana putem ‘Netflixa’ straši napetom triler dramom ”A House of Dynamite”.
Došavši na svoj posao jednog jutra u washingtonski stožer za krizne situacije, kapetanica Olivia Walker (Rebecca Ferguson) nije niti mogla naslutiti kako će se suočiti sa situacijom nakon koje svijet više nikad neće biti jednak. Naime, nakon standardnog brifinga o posljednjim geopolitičkim situacijama, u stožer iznenadna stigne obavijest kako je s neidentificirane lokacije smještene usred pacifičkog oceana prema S.A.D.-u ispaljen supersonični balistički projektil koji najvjerojatnije nosi nuklearnu bojevu glavu.
Prateći sve protokole, Walker i ostatak osoblja pokušavaju dokučiti tko stoji iza napada, kako ga neutralizirati i kako na njega odgovoriti? Kako vrijeme odmiče, u situaciju su uključeni svi nadležni sektori uključujući ministarstvo obrane pa i sam predsjednik S.A.D.-a. Svaka krivo donesena odluka mogla bi biti fatalna i uzrokovati nuklearni rat…
U jeku sverastućih globalnih napetosti i hladnoratovske paranoje, bilo je samo pitanje vremena kad će Hollywood upetljati svoje prste. Nije to naime prvi put da se spomenuti, a i šire, bave ovako delikatnom temom iz spektra ‘što bi bilo, kad bi bilo’ te smo kroz bogatu filmsku povijest tako već mogli svjedočiti nizu pred-apokaliptičnih, apokaliptičnih ili pak post-apokaliptičnih naslova u koje je uključen scenarij nuklearnog sukoba. E sad, kad bi samo krenuo nabrajati neke od njih poput klasika ”On the Beach”, ”Twilight’s Last Gleaming”, ”The Day After” ili ”Threads”, imali bi itekako materijala za čitanje.
Da je stiglo vrijeme za još jednu upozoravajuću priču koja pršti realizmom i prvi put nam slikovito dočarava atmosferu iza kulisa takvih nemilih događaja, odnosno, otkriva lanac odgovornih osoba koje prve trebaju intervenirati, dokučila je i proslavljena redateljica Kathryn Bigelow (”The Hurt Locker”, ”Zero Dark Thirty”, ”Detroit”…) koja gledateljima majstorski zna pripremiti pravi koktel napetosti, neizvjesnosti i moralno upitnih političkih odluka. Bigelow je željela ljude potaknuti na razmišljanje o nuklearnoj opasnosti kao realnoj prijetnji, a ne klasičnom holivudskom spektaklu iz koje se glavni junaci uz male poteškoće ipak izvuku.
Da bi se postigao tako snažan i uznemirujući efekt, za pisanje scenarija je angažiran Noah Oppenheim (”Jackie”, ”Zero Days”…), bivši predsjednik ‘NBC Newsa’ koji se posljednjih godina specijalizirao za političke trilere i komorne biografske drame.
Ono što mnogima naviklima na klasično strukturiranu linearnu radnju neće leći, jest činjenica kako se ona dobrim dijelom odvija u realnom vremenu otkako je ispaljen projektil, ali se opetovano vraća na početak i praćenje krize iz kuteva različitih protagonista poput ministra obrane ili predsjednika. Po mojem skromnom mišljenju, mislim da ga to čini još i snažnijim jer u takvoj situaciji ne odlučuje isključivo jedna osoba već postoji lanac odgovornosti, a u tom istom lancu se nalaze različiti karakteri koji bi problem rješavali na različite načine. Ključna stvar je da u takvom nezamislivom scenariju nema dovoljno vremena za dijalog i isprobavanje drugačijih taktika.
Bigelow sjajno stvara osjećaj realizma, gotovo dokumentaristički, a to postiže preciznim korištenjem montaže, vizualnim prikazom kriznih centara i savršenim tajmingom. Naravno, za kompletan dojam dočaravanja spomenutog realizma bitan segment je bio i glumački ansambl u kojem bih svakako izdvojio uvijek pouzdanu Rebeccu Ferguson, odnosno, Jareda Harrisa i Idrisa Elbu čiji se likovi s krizom nose na različite načine. Svi su oni na kraju dana obični smrtnici koji imaju obitelji, a to je dodatni ‘teret’ koji nose na plećima.
Uz samu strukturu filma, neki gledatelji (pretpostavljam isti oni koji bi očekivali da će problem uz kojekakve vratolomije riješiti kakav mišićavko poput Vina Diesela) prigovaraju i zbog samog svršetka filma koji je namjerno otvoren za interpretacije što je i jedino logično. Tema filma je izuzetno bitna i aktualna i sam je cilj potaknuti gledatelje na razmišljanje o istoj, a Bigelow i Oppenheim su itekako uspjeli u svojem naumu.
Pitam se samo kako bi u ovakvoj potencijalnoj i vrlo izglednoj krizi reagirao Trump, a ne predsjednik koji je scenaristički očito modeliran po Obami. Nadam se da će takav odgovor ponuditi isključivo fikcija inače…
OCJENA: 4.5/5
