Istraživanja pokazuju da nam muzika koju smo slušali od 13. do 17. godine života najviše usječe sjekiru po srcu i ostavlja trajne tragove u mozgu. Emocije, uspomene, pa čak i identitet. Sve to se nekako formira u tim godinama, i namjerno pišem muzika jer se ne mogu sititi scene u kojoj pitam nekoga Ej koju glazbu ti slušaš?
Mi smo uvik imali pitanje u stilu Što slušaš? a često i Jesi roker ili metalac? Punkere i hipije nisi tribao pitati jer bi odma skužia.
I evo teksta koji je skrenia u dijalekt.
Hoću li ga pribaciti u standard do kraja – nekako ne bi, fala. Lip je meni taj moj zadarski koji nema veze sa splitskim ni šibenskim a bome ni dubrovačkim, a opet ka da ne postoji. Kuišbrate? No, vraćam se temi. Ima li pisama koje vas i danas pogađaju u srce, ima li pisama koje vas i danas naježe? Ima li lipšeg osjećaja kada vas pisme vraćaju u lipa vrimena ili ona užasno bolna a ka da vas istodobno rastužuju i liječe. One su poput zagrljaja.
Ovih dana nekako se opet vraćam muzici, odnosno promišljanju o tome kako je to bilo u vrime kada se do nje dolazilo na malo sporiji način od samo jednog klika i downloada.
Ovih dana čitam o tome kako mnogi oplakuju kanale kojih više nema a naučili su nas ne samo da slušamo muziku, već je čekamo, dočekamo, pa gledamo. Moja generacija odrastala je na Vivi i MTV-u.
Danas su to simboli jedne ere – video spotovi tada su imali premijere na televiziji, onoj škatuli u dnevnom boravku koja je tada imala 150 kila. Postojale su specijalne emisije i posebno smo bili oduševljeni onima s top listama. A imali smo i Hit depo na domaćoj nacionalnoj televiziji i mali milijun glazbenih top lista na kabelskim/lokalnim.
Sićam se tih trenutaka s nevjerojatnom jasnoćom. Bilo je to vrime iščekivanja — čekalo se da bend pukne novi hit, a onda bi to bila stvar za cilu ekipu. I to je bilo lipo! Tih nekoliko minuta koje bi prolazile kroz ekran, bile su puno više od toga. Bile su čarolija, ritual, ujedinjavale su nas. Bilo je dana kada je MTV bio u potpunosti posvećen glazbi. Emitirali su i koncerte.
MTV je udario neke temelje, od 1981. kada je zaprašio The Buggles s Video killed the radio star... Onda su, s vrimenom, počeli gurati tonu trivijalnosti. No, glazba je bila u samom srcu tog kanala. Imao si priliku osjetiti, doživjeti, vidjeti svoj omiljeni bend u akciji. YouTube, Spotify, svi ti digitalni kanali omogućili su nam instant pristup muzici. To je za mene sada ka domaća pileća juha i ona iz vrećice, za manje od eura.
Ogromna razlika.
Da, super je kad ti je muzika dostupna kad god poželiš, ali fali onda starog šuga, stare neizvjesnosti.
Bendovi, pjevači i pjevačice imali su priliku na Vivi do negdje 2018. VH1 je nestao iz Europe prošle godine, a MTV koji se pretvorio u kanal za reality smeća do kraja ove godine zauvik će se ugasiti.
Kanal se gasi zbog smanjenja gledanosti, nedostatka relevantnog sadržaja za današnju publiku i velikih promjena u industriji zabave, di je digitalna distribucija sadržaja postala dominantna. Današnje generacije sve manje gledaju televiziju, a MTV nije uspia evoluirati u potpunosti u skladu s novim načinom konzumacije sadržaja.
Dakle, kanali su nama nekad bili više od običnog izvora zabave — bili su to simboli kulture, društvene povezanosti, i načina na koji smo doživljavali muziku.
Hvata li me nostalgija za vrimenima kada se čekalo da izađe spot, pa ga onda uhvatiš na televiziji i snimaš na video pa ga vrtiš i vrtiš dok se kazeta ne pokvari..? Malo da.
Žalim li za pismama ili nekim sporijim vremenima ili za verzijom sebe?
Iako su kanali otišli, osjećaji koje su izazvali ostali su samnom. One pisme koje su me formirale i dalje žive u meni, i vaše omiljene pisme žive u vama i bude se uvik iznova kada ih slušate, pa ako to nije neuništiva energija onda ne znam što jest.
