Moj problem s Keirom Knightley je taj što nikad nisam gledala film zbog nje, nego je to uvijek bilo zbog nekog drugog, a počelo je s Deppom i Bloomom. Jedino po čemu sam je zapamtila u Piratima s Kariba bio je struk koji je u onom prokletom korzetu bio fenomen na kojem bi joj pozavidjela i Dita von Teese.
Nešto mi je uvijek bilo čudno u njezinoj glumi, ekspresiji, obrvama, ajme te obrve, a čeljust, uvijek mi je bila teatralna.
A onda je počela dobivati uloge kojima je ta teatralnost zapravo trebala. Bila mi je sasvim OK u Dangeorus method, ali priznaj si Iva, gledala si više Fassbendera.
Bila mi je vrlo dobra u The Imitation game, ali pobogu, Cumberbatch je razvalio, a kad mi je tu i Mark Strong, žene me apsolutno ne zanimaju. Ni ostali muškarci..!
I tako sam negdje u pandemiji nabasala na uradak Colette, kostimiranu, povijesnu dramu, po biografskim elementima jedne od najpoznatijih ghostwitera u povijest muške dominacije književnim svijetom. Odlična priča i još bolja uloga. Dokudrama o bostonskom davitelju uvjerila me – daj joj šansu, gledaj filmove u kojima glumi.
Pa je došla serija Black doves i tu me kupila.
A onda dolazimo do filma koji ovih dana puni kategoriju ”Netflix and chill” na portalima. Neki naslovi su klikbejtuše (Nećete vjerovati kakav se zaplet ovdje krije, whodunnit za pamćenje, napeti krimić koji se gleda u dahu).
Paaa… ne znam baš.
Film je prije svega odličan za one koji su odrasli na romanima Agathe Christie, pa imaju poriv za svakim misterijim koji ih podsjeća na koncept 10 malih crnaca, Mišolovke… zatvori u jednu prostoriju sve osumnjičene, a SVI SU SUMNJIVI i svatko je imao motiv za ubojstvo. U ovom filmu nema Poirota, Keira je istražitelj – glumi novinarku Lauru Blackcock.
Nema nade za Anne Bullmer, bogatašicu koja sa suprugom organizira krstarenje jahtom i pozamašnu donaciju zakladi za oboljele od raka.
Jahta će biti ta soba (kavez za zlatnim žlicama), tu će se dogoditi nešto jezivo, a siroti bogataši će odmahnuti rukom i reći Lauri da je samo SANJALA. Nitko ne vjeruje da je usred noći s palube pala žena. Bila je u kabini 10 i samo ju je Laura vidjela.
Zašto je svi pokušavaju uvjeriti da je sve u redu?
Film je jako dinamičan oko pola sata, ali onda vas lagano počne pilati. Ekipa je iritantna, svedeni su na karikature, čisti likovi iz viceva o liječnicima, financijerima, fotografima, glazbenicima, influencerima…
Keira kao novinarka Laura ne pokazuje nikakvu promišljenost, racionalnost i gotovo da ima maloljetne ispade.
Kako radnja napreduje, postaje vam sve jasnije što je taj famozni plot twist, a sama završnica je bezvezno krpanje nekoliko pripovjednih niti do zadnjeg čvora.
Kraj.
Film je nastao prema romanu Ruth Ware. Možda je ipak problem u lošem scenariju kojega potpisuju tri autora (Joe Shrapnel, Anna Waterhouse, Simon Stone). Falio mi je dublji razvoj likova, uvjerljiviji zaplet i originalnost koju je priča mogla imati. Produkcija je raskošna, ako vam je to dovoljno, go for it.
Pošto je ovo jedna varijacija na temu The lady vanishes koju je 1938. izbacio barba Hitchcock…možda je to bolji izbor.
