Svojim trudom, radom i ljubavlju spram unikatnog nakita, polako ali sigurno, upisala je Zadar u vrh hrvatske suvenirske ponude. U studentskim danima bavila se pisanjem i recenziranjem glazbenih albuma, pratila je kulturnu i umjetničku sliku Zadra, bila je i glazbeni urednik na radiju Donat FM-u, uvijek se bavila kreativnim radom. Nije čudno da je njezina ljubav prema izradi nakita vodila prema onome po čemu je danas prepoznatljiva…
Antonija Gospić vrhunska je staklopuhačica, Muzej antičkog stakla njezin je drugi dom, a njezini radovi zapazili su međunarodni kustosi pa je već treću godinu zaredom imala priliku sudjelovati na prestižnom događanju The Venice Glass Week.
Može li se reći da si rasla s Muzejem antičkog stakla?
Pa može, već sam 15 godina u tom poslu, nekako se sve poklopilo, u Muzej sam prvi put došla kao autorica nakita i imala sam izložbu zajedno s Ines Vlašić. Bio je to nakit od žice i staklenih perli, to mi je otvorilo vrata prema edukaciji za koju smatram da je ključna. Naime, radom u staklu ne bavi se mnogo ljudi u Hrvatskoj, ja sam na početku sama učila i nabavljala opremu, a u Muzeju antičkog stakla dobila sam priliku učiti od najboljeg – Bojana Podhraškog. Educirala sam se potom u školi stakla “Abate Zanetti”u Muranu, u Irskoj na College of Arts&Design i u Škotskoj u North Lands Creative studiju. Puhanje stakla nije lagan proces i ako ne znate što radite može doći do ozlijeda, neizmjerno sam zahvalna na toj prilici jer sam se sasvim posvetila staklu.
Koliko je staklo kao materijal održiv i kada radiš na nakitu koliko se zapravo odmakneš od neke početne ideje, ima li mjesta za improvizaciju?
Staklo je 100 posto reciklabilan materijal, iako ne može ga se koristiti baš bezbroj puta jer gubi na svojoj kvaliteti, ali može se mješati s novim. Uvijek postoji način za preraditi staklo. Krećeš s jednom idejom naravno, ali ima mjesta za promjene, pa u biti svaki rad jest unikatan, jer se ne radi o pukom “štancanju na mašini”. Važan je ljudski faktor, emocija, raspoloženje, ti nekako zaista uneseš sebe u to što radiš.
Znači li to da je za tebe ovaj posao zadovoljstvo – uvijek iznova?
Naravno, uvijek nešto otkriješ, naučiš, probaš, mijenjaš,…sam proces ulazi u mišićnu memoriju, dakle brusiš svoju vještinu rada rukama, ali uvijek je tu ono osobno. Ako ne radiš iz strasti, nema smisla!
Što misliš o nakitu i općenito umjetničkim strujama u Zadru? Nekako mi se čini da smo se malo pomaknuli naprijed, primjerice kroz izložbe u Kapetanovoj kuli ili sajmova na Muraju.
Turisti jako cijene autohtonost. Njima je dosta konfekcije i u tom smislu čini mi se da je to odlična stvar. Svaka prilika za pokazati kako imamo ljude koji se bave ručnim radovima i stvaraju unikatne predmete pozitivna je priča za Zadar.
A tvoj kućni studio?
Postoji (smijeh). Naravno, nemam uvijek onoliko vremena koliko bi htjela, ima perioda kada stagniram s nekim svojim idejama, jer u Muzeju ipak sam fokusirana na antičke oblike, izrađujem replike povijesnih motiva na staklenim perlama – od prapovijesti pa sve kroz antiku i kasnije. Odlično je što smo uspjeli postići jedan spoj arheološke specifičnosti i modernog.
Možeš li nam reći nešto više o boravku u Veneciji? Da li se radi o nekoj posebnoj selekciji, odnosno kako si već treću godinu dobila priliku predstaviti svoj rad i naš Muzej antičkog stakla?
Kustosi rade selekciju za izložbu “The Transparent Breath”, to je međunarodni tim, a pozivaju umjetnike iz cijelog svijeta. Isto tako, ima i ”open call” pa se tu otkriju i neka nova imena. Ove godine je bilo jako zanimljivo, bilo nas je 20, a nas 8 odabrano je za izložbu u studenom koja će se održati u galeriji u Torinu. Isto tako, ove godine izložba u sklopu The Venice Glass Week bila je na divnoj, vrlo atraktivnoj lokaciji, Fondazione Querini Stampalia, u blizini crkve Sanrta Maria Formosa.
Kako se ti pripremaš za jednu takvu izložbu?
Poziv mi je došao nekoliko mjeseci ranije. To je odlično, jer svaki umjetnik ima vremena osmisliti jednu priču za svoj nakit i posvetiti se radu koliko treba. Imam sreću što mi je Muzej antičkog stakla – da tako kažem – ”dao vjetar u leđa”, predstavljam ga kao instituciju što svakako doprinosi renomeu muzeja. Nakit za Glass week ostaje u trajnoj kolekciji muzeja, nije na prodaju.
Kakva je Venecija danas, što misliš, bi li mogla živjeti u tom gradu?
Divna je. Naravno, ima puno turista, ali taj jedan specifičan način života, stil, energija, kako znaju uživati u blagodatima koje imaju…ma to je baš hranjenje ljepotom svaki dan.
