Ekipa okupljena kroz ovaj multikulturalni revolucionarni sastav bila je bez imalo sumnje ispred svojeg vremena, neshvaćena i briljantna.
‘Kvantitetom kontra kvalitete’ krilatica je kakvom mnogi (opravdano) opisuju iskustvo s vražjim Netflixom, no kako ona dobra stara izreka kaže: ‘I ćorava koka neko zrno ubode’, a tako je i s njima.
U hrpetini negledljivog sadržaja kojeg izbacuju sa svoje ‘pogonske trake’ zna im se ‘potkrasti’ i nešto genijalno, a taj superlativ ću ovom prilikom primijeniti za opis glazbenog dokumentarca ‘’Devo’’ koji kazuje štoriju o istoimenom legendarnom sastavu i kojeg ovih dana možete pogledati na već spomenutoj streaming platformi.
‘’Devo’’ je glazbeni sastav za čije sam postojanje čuo paaa.. ima već par desetljeća, ali kako to često biva, nisam mu nikad pružio pravu priliku premda sam onomad ostao zapanjen njihovom uvrnutom obradom klasika Rolling Stonesa – ‘(I Can’t Get No) Satisfaction’ ili pak hitom ‘Whip It’.
Kad sam na popisu Netflixovih noviteta ugledao i dokumentarac o ovom glazbenom fenomenu, prvo sam si u nevjerici protrljao oči sve kako bi se uvjerio da vidim dobro, a kad je impuls očnih jabučica dao potvrdu mozgu, gledanje je moglo započeti.
Počevši od njihova odrastanja u Akronu (država Ohio), studiranja na ‘Sveučilištu Kent’ gdje su se prvi put susreli i povezali kroz zajedničke artističke aspiracije, umjetničkom djelovanju potaknutom društveno-političkom situacijom u Americi, različitim kulturnim pokretima, eksperimentiranju s glazbom i videom, bizarnim satirično-subverzivnim nastupima koje je u ranoj fazi djelovanja nesvjesna publika napuštala već nakon par minuta pa sve do neslućene slave i ikona tad novonastale MTV televizije, redatelj Chris Smith nam kroz znalački osmišljen kolaž arhivskih snimaka i izjava članova sastava slaže jednu glazbenu priču koja apsolutno zaslužuje vašu pozornost bili vi njihovi fanovi ili ćete to tek postati…
Je li me od Deva svojevremeno odbilo njihovo medijski krivo svrstavanje pod tipični novovalni sastav iz prve polovice 80-ih, infantilni kostimi i naizgled generički izvedeni pjesmuljci – ne znam, ali nakon ovog pozitivnog gledateljskog iskustva mogu se smatrati ‘prosvijetljenim’ i oduševljenim.
Ekipa okupljena kroz ovaj multikulturalni revolucionarni sastav bila je bez imalo sumnje ispred svojeg vremena, neshvaćena i briljantna. Inspirirani raznoraznim pokretima poput dadaizma uz doojmljivu dozu kreativnosti dok su se istovremeno kroz parodiju i cinizam sprdali s idejom iluzije ‘velike Amerike’ i de-evolucije društva, ovi su dečki imali put kao malo tko. Mnogi bi na njihovom putu davno dignuli ruke i zaključili kako nisu stvoreni za bilo kakav oblik umjetnosti, ali podsmijeh publike i promptno napuštanje koncerata za ove je ‘luđake’ bio isključivo vjetar u leđa i motiv da nastave dalje jer su uspjeli izazvati reakciju kakvu su željeli.
Kad svim tim idejama pridodate i pionirske korake kroz elektronikom modificirane instrumente, snimanje kratkih glazbenih filma (praksa kakva će zaživjeti tek pojavom MTV-a kroz danas svima znane video spotove), dečki su naravno izazvali pozornost i drugih glazbenih ‘mesija’ poput Davida Bowieja ili Neila Younga.
Naravno, na putu svojeg glazbenog srastanja su pomno promatrali društvena previranja, a dočim ih je ‘lupio’ uspjeh, nisu se dali povinuti volji čelnika moćnih glazbenih studija već su nastavili po svojem pa dok god bude trajalo. Fascinantno je i kako njihov ponajveći hit ‘Whip it’ mase nisu niti shvaćale već su ga doživljavale kao standardni disko pjesmuljak dok je u stvari bio ismijavanje mačizma u Reganovoj ‘bijeloj’ Americi.
Iskusni redatelj Chris Smith (nakon obećavajućeg starta u vodama igranog filma tamo potkraj 90-ih, proteklih godina se slizao s Netflixom za koje s različitim uspjehom ‘štanca’ dokumentarce o glazbenim i inim figurama) vješto je u film implementirao kadrove koji se referiraju na stihove sastava i nebrojene arhivske snimke (uključujući i kratke filmove sastava, ali i određenih povijesnih događaja poput pucnjave u Ohiju), ali je i koristio ziherašku metodu ‘talking headsa’ u kojima sudionici statično gledaju u kameru i pripovijedaju svoje priče.
Unatoč tim ‘prokušanim’ metodama, sugovornici i spomenute snimke su zlata vrijedne i film gledate s velikim interesom, a tu su dakako i briljantne glazbene numere te njihovo dešifriranje. Sve u svemu, film ‘’Devo’’ mi je otvorio oči i privolio glazbi ovog unikatnog sastava, a mislim da je to i više negoli što sam priželjkivao. Nadam se da će vas ‘zveknuti’ jednakom mjerom.
OCJENA: 4/5
