Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta u našem društvu je bio pjevač Duško Lokin.
Duško, na početku Vaše karijere bila je jedna televizija, Televizija Zagreb, i jedan radio, Radio Zagreb, koji je bio glavni glazbeni medij za sve autore, glazbenike i izvođače.
Koji su bili Vaši glazbeni izvori u to vrijeme i kojega ste pjevača posebno voljeli slušati prije nego što ste postali dio glazbene scene?
Ja sam onda, a tako je i danas, imao dva omiljena pjevača, koje uživam slušati, Elvisa Presleyja i Toma Jonesa. To su bili moji pjevački uzori. Jedno vrijeme u karijeri bio sam njihov imitator na svojim nastupima. Na tim koncertima zajedno smo pjevali Đani Maršan i ja. Mi smo počeli zajedno. On je bio naklonjeniji Tomu Jonesu, a ja sam više nastojao zvučati kao Elvis Presley i ti su naši koncerti bili dosta uspješni.
Koja pjesma Elvisa Presleyja vam je posebno draga i u kojoj ste se vi, kad ste je izvodili, osjećali kao Elvis?
“Are You Lonesome Tonight”. Dobro sam pjevao “It’s Now or Never”, “Suspicious Minds” i “I’ll Never Fall in Love Again”.
Vi ste počeli pjevati s 18 godina, kao učenik u Pomorskoj školi. U to vrijeme bili ste dobar rukometaš i nogometaš. Kad ste odlučili sportske terene i igrališta zamijeniti pozornicom? Što je bilo presudno za odluku da se bavite glazbom, a ne sportom?
Bilo je presudno to što nije bilo novca, nije bilo ničega. I to je bio glavni razlog da se ja ostavim sporta. A u Zadru sam igrao nogomet, i za reprezentaciju Zadra igrao sam rukomet sa 16 godina. A nogomet sa 17 godina. Čak sam bio pozvan u reprezentaciju bivše države, kadetsku i juniorsku. Mi smo uglavnom dolazili na treninge i da bi nešto pojeli. To znači jedan sendvič i čaj. Meni je to s vremenom dosadilo, a Đani Maršan, s kojim sam sjedio u klupi u razredu, nagovarao me da prijeđemo u pjevače, da zajedno pjevamo u Zadru, u omladinskom klubu, jer su tamo svake subote i nedjelje imali plesnjake
Znači, Đani Maršan je kriv, odnosno zaslužan što ste odustali od sportske karijere?
Da, polovica Đani Maršan, a polovica što je pjevanje bilo ugodnije i što se bolje jelo. Mislim, poslije nastupa.
Vaši roditelji su Vam bili velika podrška i na kraju zadovoljni Vašim izborom da se bavite glazbom, ali zanimljivo je da nisu bili u publici, uz Vas na Vašim prvim nastupima. Zašto? Tko ima veću tremu, vi ili oni?
Vjerujem oni. Ja nisam imao nikakvu tremu, ni dandanas je nemam. Osim na jednom festivalu, mojem prvom, Zagrebačkom festivalu. Imao sam takvu tremu da uopće nisam znao gdje sam i što uopće pjevam. To je bilo nevjerojatno. Prvi put sam došao pod reflektore, kamere, televiziju i totalno sam se izgubio. Đani je umirao od smijeha. On je isto nastupio kao debitant. Njemu je to bilo smiješno.
Jesu li Vam roditelji poslije, nakon što se pročulo u Zadru da ste dobar pjevač i kad su Vas vidjeli na televiziji, dolazili na koncerte?
Ne, nikad. Mama je bila kućanica, a tata je u to vrijeme već bio dosta stariji gospodin. On je puno radio. Prije je bio ratni intelektualac, a malo ih je bilo poslije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Bio je ekonomist i šef nekih poduzeća u Zadru, zadarskom kotaru. Morao je puno raditi, jer nas je bilo šest, svi smo išli u škole. Tata je sam radio za nas šest u kući.
Koja pjesma se sviđala Vašim roditeljima? Za koju su vam rekli: “Duško, ova pjesma je baš pogodak”?
“Jedna žena čeka brod”, njima se jako sviđala ta pjesma. I svim mojim prijateljima. Ta pjesma ima i svoju priču. Kako sam ja bio pomorac, pjesmu sam posvetio, kako ja to volim reći, svojim kolegama, kad sam rekao: Fali more, drž’ se kraja.
Vi i Đani Maršan pjevali ste u grupama Siluete i VIS Kondori. Maršan vam je i Vjenčani kum. A prvi nastup imali ste na televiziji kao učenici koji su predstavljali Zadar. Što ste pjevali?
Ja sam pjevao svoj prvi hit koji se emitirao na Radio Zagrebu, bio sam prvi na top-listi s tom pjesmom. U to vrijeme smo se Đani i ja izmjenjivali godinu dana na prvom mjestu top-lista. Prvi, drugi, prvi i drugi. To je bila pjesma “Stol za dvoje”, pjesma Engelberta Humperdincka “The Way It Used To Be”. Pjesmu sam preveo i nazvao “Stol za dvoje”. Stjepanu Mihaljincu se to jako svidjelo i on je te snimke uzeo, jer su bile profi snimljene u Studiju “Tesla”. Počeo ih je emitirati na Radio Zagrebu. Ljudima se to jako sviđalo, stalno su je tražili, glasovali i postala je hit.
Govorimo o 1968. godini. A godinu dana poslije objavljena je Vaša prva singl-ploča na kojoj je na B-strani bila pjesma “Stol za dvoje”, a na A-strani “Draga Marija”.
Tako je. Nakon “Stola za dvoje” snimio sam “Dragu Mariju” (obradu “My Special Prayer” Percyja Sladgea). Sologitarist na toj ploči bio je Vedran Božić, legenda hrvatske rock-glazbe. Ali zanimljivo je to da smo Đani i ja njega doveli u Kondore kao klavijaturista. On je završio srednju muzičku za klavir, a ne gitaru. Gitaru je počeo svirati tek kad je otišao studirati u Zagreb.
Kako je izgledao Vaš diskografski početak, prvi razgovor s diskografom?
Oni su nas sami pozvali, jer su čuli te snimke na radiju. Mene je pozvao Martinovski na razgovor, a on je bio jedan od šefova u Jugotonu. Naime, kućni prijatelj pokojne Marije Borčić (glasovite profesorice, pedagoginje europskoga glasa) bio je Mladen Raukar. Ja sam preko familije spavao kod njega kad sam tek došao u Zagreb. Moja mama je iz Komiže, kao i oni i Borčići. I onda je on rekao: “Čuj, ja ću nazvati nekog iz Jugotona.” I kad je nazvao, rekli su da su oni već čuli za mene i Đanija. “Vidjeli smo ih na televiziji i čuli na radiju, imaju hit pjesme. Pošaljite ih hitno.” I tako smo se Đani i ja spakirali i došli na razgovor. U Jugotonu su rekli da će najprije objaviti singl Đaniju, a onda Dušku. Jer ja tada još nisam imao B-stranu ploče. I onda sam ja napisao hrvatski tekst za pjesmu “Draga Marija” i to je bio godinu-dvije hit u cijeloj Jugoslaviji. Singlica je prodana u više od tristo-četiristo tisuća primjeraka. To je rušilo sve rekorde, od Skoplja do Ljubljane.
Zanimljivo je da jedna od Vaših najpoznatijih, najuspješnijih pjesama, spomenuli smo je, “Jedna žena čeka brod”, na Splitskom festivalu nije pobijedila. Bila je tek peta.
Da, ali je još zanimljivije to što nije ušla u finale. Onda je bila velika kuhinja u Splitu i uvijek će biti. To je njihova karakteristika. Međutim, mene je u finale ubacio žiri. Jer su rekli: “Kako je ovakva pjesma mogla ostati bez mjesta u finalu?” Ja bih te godine vjerojatno i pobijedio, da na festivalu nije bilo pjesme “Moja Ane broji dane”, to je isto megahit pjesma. Bila je odmah megahit. Te godine Mišo je imao pjesmu “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim”. Mišo Kovač, koji je u to doba bio, kao i danas, superstar. A ja sam bio peti. To je bilo 1975. godine.
Koje biste tri pjesme izdvojili kao prekretnice u svojoj karijeri i za Vas su posebno važne?
Prva od tih važnih je “Draga Marija”, jer me je ona lansirala. Nakon toga “Anđelina”, jer su nju voljeli i mladi i stari, ali kad te djeca zavole, ti si uspio. Klinci su to pjevali ko ludi. A onda su morali i roditelji. I onda je nakon toga došla “Jedna žena čeka brod” i tu je već moja karijera bila zaokružena. Dalje se moglo onako kako je Đorđe Novković volio reći: “Ja ću tebi štancati hitove, a ti samo pjevaj.” I tako je bilo.
Jeste li u svojoj glazbenoj karijeri ostvarili sve što ste željeli, sve što ste imali u planu?
Jesam, s obzirom na to koliko sam lijen bio i koliko sam se trudio, napravio sam puno: prodao oko pet milijuna ploča, dva puta pobijedio na Zagrebačkom festivalu. Pobijedio sam i na “Beogradskom proljeću” i “Hit paradi, dobio nagrade publike na festivalu “Vaš šlager sezone” i na “Slovenskim popevkama”. Imao sam puno hitova s festivala koji su bili veći hitovi od pobjedničkih pjesama.
Moram spomenuti i turneje. To je bila 1991. godina. Imao sam turneje po Australiji, gdje na stadione, ni u dvorane, nije moglo stati onoliko ljudi koliki je bio interes. Na to sam jako ponosan, jer to je bilo 15 koncerata u Australiji, iz dana u dan.
Jako sam ponosan na svoju europsku turneju koju je organizirala Hrvatska matica iseljenika. I s bendom sam išao od Osla, preko Kopenhagena, Hamburga, Rotterdama, sve natrag do Münchena pa kući. Malo je pjevača imalo takve turneje. Sjećam se turneje pokojnoga Tomislava Ivčića, pa turneja Mladena Grdovića i Vlade Kalembera po Južnoj Americi. Oni su jednu takvu turneju imali, samo nisu imali toliko publike; ne zato što ne bi imali, nego zato što nema toliko Hrvata u Južnoj Americi. Ima ih šačica u svakoj državi. Ali to je bila strašna turneja. A ja sam išao na turneju: Amerika, Kanada, Australija i Europa, u gradove u kojima su naši iseljenici, naši radnici. To su bili baš emotivni susreti.
Evo, samo jedan primjer. Na aerodromu u Melbourneu čekalo me tisuću ljudi u narodnim nošnjama, glazbenici uz tamburice i tako dalje. I to je nezaboravno. Isto je bilo i na ispraćaju. Kad bi Hrvatski radio objavio: Duško Lokin odlazi na turneju, došlo bi ih petsto-šesto da me isprate. E, to su Beatlesi doživjeli. To sam ja doživio u manjoj, ali jednako jakoj emotivnoj mjeri.
