Sirijski predsjednik Bašar al Asad koji je vladao željeznom rukom druga je generacija autokratske obiteljske dinastije koja je držala vlast više od pet desetljeća, a njegov nestanak usred munjevitog napredovanja pobunjenika signalizira zapanjujuću izmjenu moći u strateški vitalnoj bliskoistočnoj naciji, piše CNN.
Asad je poznat po brutalnoj vladavini nad Sirijom, koja je od
2011. razorena građanskim ratom koji je opustošio zemlju i
pretvorio je u leglo ekstremističke skupine IS, dok je izazvao
međunarodni rat i izbjegličku krizu koja je dovela do
raseljavanja milijuna ljudi iz svoje domove.
Rat je počeo nakon što je Asadov režim odbio pokleknuti pred
masovnim prodemokratskim prosvjedima te godine tijekom Arapskog
proljeća, umjesto toga krenuvši u brutalno slamanje miroljubivog
pokreta – ubijajući i zatvarajući tisuće samo u prvih
nekoliko mjeseci.
Asadove snage su od tada optužene za teška kršenja ljudskih prava
i brutalne napade na civile tijekom 13-godišnjeg rata,
uključujući korištenje kemijskog oružja protiv vlastitog naroda.
Sjedinjene Države, Jordan, Turska i Europska unija na početku
rata pozvali su Asada da odstupi s vlasti.
Ali režim koji je uvelike sankcioniran od strane Zapada i
međunarodno izoliran držao se na vlasti do sada
zahvaljujući potpori moćnih saveznika Rusije i Irana,
te nemilosrdnoj kampanji protiv opozicije.
Svjedočanstvo užasa tog režima bile su scene slavlja kada su
pobunjeničke snage preuzele kontrolu nad sirijskim gradovima
proteklih dana.
Asad je preuzeo vlast na izborima bez protivnika 2000. nakon
smrti svog oca Hafeza al-Asada, koji se izdigao iz siromaštva i
vodio stranku Baath i preuzeo vlast 1970., postavši sljedeće
godine predsjednikom zemlje.
Mlađi Asad odrastao je u sjeni svog oca, sovjetskog saveznika
koji je vladao Sirijom tri desetljeća i pomogao promicanju
manjinske alavitske populacije na ključne političke, društvene i
vojne položaje.
Poput sina koji ga je naslijedio, Hafez al-Asad nije tolerirao
neslaganja odgovarajući raširenom represijom i povremenim
ispadima ekstremnog državnog nasilja.
Godine 1982. u gradu Hami koji su pobunjenici zauzeli ranije ovog
tjedna vojska i obavještajne službe Hafeza al-Asada su
pobili tisuće njegovih protivnika, okončavši ustanak koji je
predvodilo Muslimansko bratstvo.
Kao drugi sin koji nije bio spreman preuzeti očevu dužnost, Asad
je studirao oftalmologiju u Londonu sve dok njegov stariji brat
Basel, koji je bio pripreman da naslijedi Hafeza, nije poginuo u
prometnoj nesreći 1994. godine.
Bašar al-Asad je tada
stavljen u središte pozornosti i studirao je vojnu
znanost, a kasnije je postao pukovnik u sirijskoj vojsci.
Nakon očeve smrti u lipnju 2000., sirijskom parlamentu trebalo je
samo nekoliko sati da promijeni ustav kako bi snizio dob za
predsjedničku dužnost s 40 na Asadovu dob od 34 godine, što
mu je omogućilo da naslijedi svog oca.
Činilo se da su mnogi promatrači u Europi i Sjedinjenim Državama
ohrabreni novim predsjednikom, koji se predstavljao kao
svježi, mladi vođa koji bi mogao dovesti do progresivnijeg,
umjerenijeg režima.
Asadova supruga, Asma al-Asad, s kojom se oženio 2000., bivša
investicijska bankarica sirijskog podrijetla koja je odrasla u
Londonu, pomogla je učvrstiti to stajalište.
Ali nade Zapada u umjereniju Siriju potonule su kada je novi vođa
ozadržao tradicionalne veze svoje zemlje s militantnim skupinama,
poput Hamasa i Hezbolaha.
Zatim su prešli na direktnu osudu režima nakon što je brutalnom
silom dočekao prodemokratski udar 2011. godine.
U svibnju 2011. tadašnji američki predsjednik Barack Obama rekao
je da je Asadov režim “odabrao put ubojstava i masovnih uhićenja
svojih građana” i pozvao ga da vodi demokratsku tranziciju “ili
se makne s puta”.
Asad je reizabran velikom većinom svakih sedam godina, posljednji
put 2021. na izborima koje su SAD, UK, Francuska, Njemačka i
Italija ocijenili “lažnim izborima”.
Asadove snage bile su poznate po brutalnoj taktici tijekom
građanskog rata koji je uslijedio nakon slamanja prodemokratskih
prosvjeda 2011., kada se formirala naoružana opozicija
sastavljena od malih milicija i nekih prebjega iz sirijske
vojske.
Godine 2013. inspektori UN-a za oružje objavili
su “prekomjerne i neosporne” dokaze o upotrebi nervnog
plina u Siriji.
Tadašnji glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon nazvao je napad od 21.
kolovoza opisan u izvješću, koji se dogodio u predgrađu Damaska,
“najgorom uporabom oružja za masovno uništenje u 21. stoljeću”.
Sjedinjene Države su priopćile da je u napadu možda ubijeno više
od 1400 ljudi, uključujući stotine civila.
Sirijski dužnosnici opetovano su odbacili optužbe o
ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti.