Ako klimatske promjene nisu tehnički ili znanstveni, već politički i društveni problem, što to znači za nas?
Posljednjih godina sve češće imamo priliku čuti kako klimatske
promjene nisu ekološki već politički problem. Time se želi
istaknuti da ni tehnološki napredak ni studije o klimi neće
sanirati temeljni problem. Jer, on ne leži u činjenici da naše
djelovanje uzrokuje kolaps ekosustava ove planete, već u tome
kako organiziramo društvenu proizvodnju. Područje istraživanja i
djelovanja koje pokušava smanjiti ove jazove, razriješiti
klimatsko-ekonomska proturječja i prevesti nas kroz ovu
tranziciju do cilja zelene ekonomije zove se socijalna ekologija.
Socijalna ekologija je interdisciplinarno znanstveno područje
koje istražuje odnose između ljudskih društava i okoliša,
polazeći od ključne premise da ekološki problemi nisu odvojeni od
društvenih, već su njihova izravna posljedica. To je, dakle,
teorijski i praktični pristup koji povezuje društvene nepravde s
ekološkom krizom, tvrdeći da uzroci uništavanja okoliša leže u
hijerarhijskim i eksploatatorskim strukturama ljudskog društva, a
ne samo u tehnologiji ili “ljudskoj prirodi”. Ekološka kriza ne
može biti riješena bez društvene pravde.
Temeljna ideja – društveni su problemi motor ekoloških
Temeljna ideja je da su društveni problemi motor ekoloških.
Klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti i zagađenje ne dolaze
sami po sebi, nisu rezultat prirodnih procesa planete i ne mogu
se riješiti bez promjene društvenih odnosa. Socijalna ekologija
zalaže se za lokalne, demokratske oblike odlučivanja – od
energetskih zadruga do urbanih vrtova i samouprave.
Prema autorima poput Murrayja Bookchina i Daniela Stokolsa,
nekima od osnivača polja, socijalna ekologija ukazuje da su
dominacija nad prirodom i ekološka degradacija rezultat
društvenih odnosa dominacije – među klasama, spolovima, rasama i
kroz institucionalne strukture moći. Bookchin posebno naglašava
da hijerarhijski društveni sustavi (klasni, rasni, patrijarhalni)
reproduciraju obrasce dominacije nad prirodom. Kapitalizam
institucionalizira tu dominaciju kroz profitnu logiku. Daniel
Stokols, s druge strane, zagovara tzv. više razinski ekološki
okvir u kojem se interakcije analiziraju na razini pojedinca,
zajednice, institucije i globalnog sustava. Rješenja moraju biti
decentralizirana, demokratska i zajednički organizirana.
Možda najzanimljiviji pristup ovom problemu nude autori Oishi i
Graham u svom članku o socijalnoj ekologiji i društvenoj
psihologiji koji je dostupan na Researchgateu. U tom članku
autori tvrde kako ne možemo liječiti okoliš, a ignorirati
društvene problem. Krize poput klimatske katastrofe, energetske
nesigurnosti i uništavanja resursa povezane su s nepravednim
ekonomskim i političkim sustavima. Promjena može doći samo ako
zajedno mijenjamo i društvo i naš odnos prema prirodi.
Socijalna ekologija u Hrvatskoj
U Hrvatskoj socijalna ekologija nikada nije imala jasnu
institucionalnu prisutnost kao u nekim zapadnim zemljama, ali
njeni principi su prisutni u djelovanju nekih domaćih
organizacija npr. ZMAG (Zelena mreža aktivističkih grupa) koji
promiče permakulturu, samoodrživost, solidarnu ekonomiju i
kritiku kapitalističkog razaranja okoliša. Ovdje treba naglasiti
da, iako ne koriste termin “socijalne ekologije”, njihovo
djelovanje odražava tu paradigmu. Osim njih tu je Institut za
političku ekologiju (IPE) koji se također dotiče brojnih
političkih i društvenih aspekata društva koje bismo trebali
iznjedriti u zelenoj tranziciji. Nezaobilazna organizacija je i
Pravo na grad iz koje je, kao i iz IPE-a poteklo mnogo članova
stranke Možemo! – najprepoznatljivije zelene političke stranke u
Hrvatskoj.
Nezaobilazan je i ZEF – Zadruga za etično financiranje koja se
također bavi ekologijom i društvenim problemima, ali kroz
ekonomsku prizmu, pri čemu pokušava organizirati lokalne i manje
poduzetnike i obrtnike u mreže djelovanja koje Europska komisija
promovira u svim svojim novijim politikama. Od medija ističe se
Bilten.org koji objavljuje eseje i kritike u duhu socijalne
ekologije, povezujući klimatsku krizu s društvenim
nejednakostima. Okoliš se promatra kao društvena vrijednost, a ne
roba. Klimatska kriza promatra se kroz radnička prava, energetsko
siromaštvo i agroindustriju.
Ključne razlike između socijalne i “klasične” ekologije: klasična
ekologija stavlja fokus na očuvanje prirode kroz nove
tehnologije. U praksi međutim vidimo, da samo primjena nove
tehnologije ne vodi promjeni prakse i ne vodi nužno smanjenju
zagađenja. Socijalna ekologija pak ima fokus na promjeni
društvenih odnosa. Klasična, dakle, ima tehnokratski pristup, dok
socijalna ima participativni, demokratski i lokaliziran.
Za nas razlika u ovim smjerovima može značiti lako dostupnu i
organsku hranu naspram industrijske, nezdrave i uvozne, a zbog
inflacije po novome – po istim cijenama. Umjesto u supermarket po
tikvicu u celofanu, tjedna pošiljka povrća može vam stizati i iz
lokalnog OPG-a na vrata. Razlika u pristupu u npr. energetici je
to plaća li HEP vama struju jer kupuje viškove iz vaših solara,
ili vi plaćate HEP-u struju. I tako dalje, primjera ima bezbroj.
Javni promet npr. može biti besplatan i na zelene izvore
energije, ili na fosilne i skup i spor…. Sigurno se i sami možete
sjetiti još više primjera nego što smo ih ovdje ponudili.