Za razliku od monokulturnog industrijskog pristupa o kojem smo pisali u prvom tekstu, permakultura nudi metodu dizajniranja održivih, uravnoteženih i zdravih sustava koji spajaju ljudsku djelatnost i prirodu na uzajamno koristan način.
Različita od monokulture, o kojoj smo pisali u prethodnom tekstu,
permakultura je drugačija poljoprivredna paradigma. To nije tek
puka tehnika vrtlarenja, ili hobi. To je interdisciplinarna
metoda dizajniranja održivih i uravnoteženih sustava koja
integrira čovjeka i prirodu na uzajamno koristan način.
Utemeljena na etičkim načelima brige za Zemlju, brige za ljude i
pravedne raspodjele viškova, permakultura koristi znanja iz
ekologije, agronomije, šumarstva, arhitekture i drugih disciplina
kako bi osmišljavala sustave koji imitiraju prirodne ekosustave.
Cilj je stvoriti samoodržive, otporne i produktivne
poljoprivredne (ali i društvene) sustave, a da pritom troše
minimalne resurse i proizvode minimalan otpad.
Ključna razlika u odnosu na konvencionalni pristup jest što
permakultura stavlja naglasak na raznolikost i povezivanje
elemenata, umjesto na pojedinačne komponente. Dok monokultura
uzgaja jednu biljku na jednom prostoru, permakulturni dizajn
promatra cijeli prostor kao skladan ekosustav sastavljen od
mnoštva elemenata koji surađuju. U permakulturi se gotovo uvijek
primjenjuju polikulture umjesto monokultura – različite biljne
vrste sade se zajedno u komplementarnim odnosima, često
oponašajući strukturu prirodnih zajednica (primjerice, “šumskog
vrta” s višeslojnim nasadom stabala, grmova, povrća i pokrovnih
biljaka).