Albarn je jedina osoba u povijesti legendarnog festivala koji je bio headliner dvije godine zaredom, i to s dva različita benda/projekta
Ni deset mjeseci nakon solidnog ‘Plastic Beach’, Gorillazi, inače skloni
duljim pauzama (četiri godine između prva dva albuma, pet između drugog
i trećeg…) između svojih ‘službenih’ izdanja, ponovo napadaju.
Nemirni duh ‘renesansnog’ Damona Albarna posljednjih je godina u posebno nemirnoj fazi–
od albuma svog drugog ‘drugog’ benda, The Good, The Bad & The Queen
2007, pa kineske opere ‘Monkey: Journey To The West’ iste godine, do
spektakularnog i, s obzirom na okolnosti razlaza s Grahamom Coxonom,
krajnje neočekivanog reuniona Blura trijumfalnim koncertima u londonskom
Hyde Parku i na Glastonburyu u ljeto 2009.
U međuvremenu su izdali i
‘limitirani’ singl ‘Fool’s Day’, pa su priče o povratničkom albumu sve
glasnije, a s obzirom na strahovito aktivnu godinu Gorillaza, tu se
vjerojatno radi samo o pronalasku termina u Albarnovom suludom
rasporedu.
Gorillazi su, dakle jesenas bili na 32-dnevnoj američkoj turneji, na
kojoj, tu obavezno treba spomenuti još jedno Albarnovo postignuće, s
njima sviraju i Mick Jones i Paul Simenon, što je vjerojatno najbliže
što ćemo ikada doći reunionu The Clasha. Prije američke turneje,
nastupili su, i to kao headlineri (U2 je morao otkazati zbog Bonovih
poznatih problema s leđima), na Glastonburyju, čime je Albarn
postao jedina osoba u povijesti legendarnog festivala koji je bio
headliner dvije godine zaredom, i to s dva različita benda/projekta.
No vratimo se Americi, gdje su Gorillazi među rijetkim uspješnim
britanskim izvođačima (tu su još i Coldplay, Susan Boyle, a upravo su
sasvim iznenađujuće u Billboardov top 10 ušli i londonski folkeri Muford
& Sons) – svoj drugi album, remek-djelo ‘Demon Days’ iz 2005. tamo
su prodali u dva milijuna primjeraka (od ukupno deset).
I sad, umjesto
nekog pompoznog livea (što ne znači da ga neće biti u budućnosti) s turneje stiže jedan mali, intimni dnevnik putovanja,
koji odaje svoje geografske koordinate tek u naslovima pjesama (‘Phoner
To Arizona’, ‘Detroit’, ‘The Snake In Dallas’, ‘Amarillo’, ‘Aspen
Forest’, ‘Bobby In Phoenix’, ‘California & The Slipping Of The Sun’ i
‘Seattle Yodel’…), jer po atmosferi, koja je tipični Gorillaz elektro
mišung, mogle su nastati bilo gdje na planetu.
Ali u tome je vjerojatno fora, jer umjesto nekog mitološkog ekscesnog
rock lifestylea, ovdje se prije da naslutiti usamljenost hotelskih soba i
beskonačnih drndanja u busu po nepreglednim prerijama američkog
Srednjeg Zapada. No sve to vrijeme Albarn očito prčka po svom iPad-u i,
što je najvažnije, svoje dojmove ‘sejva’.
Dobar je dio albuma bez
vokala, pa onda i među highlighte spada uvodni spooky instrumental
‘Phoner To Arizona’, nonajbolja je stvar ovdje zasigurno sjetna ‘Revolving Doors’, koja se ne bi sramila biti ni na redovnom Gorillaz albumu, kao ni na nekom budućem best ofu.
E sad, bit će sigurno i onih koji će, s obzirom na način objave i
distribucije, po principu ‘koliko para, toliko muzike’ pomisliti da
ništa što je besplatno
ne može biti i dobro – i tragično, na svoju štetu fulati. Bit će i onih
skeptičnih prema Albarnovom pokretnom studiju, fensi gadgetu Stevea
Jobsa, no njima treba reći da su mnoge stvari do kojih drže snimljene na
puno gorim ‘kantama’, pa zvuče kako zvuče.
Osim toga, koristilo se i
ovdje nešto instrumenata – ukulele, melodika, akustična gitara i piano, a
bilo je vjerojatno i mrvicu naknadnog studijskog poliranja, što
eksperimentu ni u kom slučaju ne umanjuje čar. Uglavnom, Albarn i
društvo ponovo su isporučili nešto jako zgodno, što će, uz još uvijek
aktualni ‘Plastic Beach’ fanovima pomoći da prikrate čekanje do
sljedećeg ‘pravog’ albuma ili barem nekog ‘međualbuma’ snimljenog na
iPhone-u, USB sticku, mikročipu ili što već bude aktualno.
