Nastup u cijelini bio je savršeno osmišljena glazbena komunikacija između prošlosti i sadašnjosti usmjerene prema budućnosti
Chris Rea je u četvrtak u zagrebačkom Boćarskom
domu demonstrirao savršeni spoj čovjeka i glazbe, glasa i gitare,
prošlosti i sadašnjosti.
Otvorivši koncert pjesmama ‘The Last Open Road’ u kojoj priziva još jedno, posljednje putovanje ‘otvorenom cestom’ i ‘Work Gang’, u kojoj se kroz glazbena sjećanja vraća domu, Chris Rea odredio je ključne točke ne samo svog nastupa u Boćarskom domu, već i cjelokupnog svojeg glazbenog opusa.
Nastup u cijelini bio je savršeno osmišljena glazbena komunikacija
između prošlosti i sadašnjosti usmjerene prema budućnosti. Sadašnjost je
predstavljao široki, otvoreni, uvijek nov i neočekivani, samim time
budući put, prošlost pak dom kao prostor sjećanja i mjesto stalnih
povrataka. Ta dva pola susrela su se sinoć u neočekivanom obratu u
kojemu svi putovi i ceste vode domu, što znači da budućnost u
interpretaciji Chrisa Reae nije ništa drugo nego težnja za povratkom u
prošlost.
Susret ceste i doma, odnosno sadašnjosti i prošlosti, prenio se na
koncert u cijelosti. Tako su se u 90-minutnom osnovnom dijelu koncerta
nizale pjesme ‘Where the Blues Come From’ u kojoj je
Chrisova gitara gotovo zajecala za prošlošću, što je pojačala plava
(blue = tuga) boja reflektora, pa potom pravi hit ‘Josephine’,
u kojemu se između doma i putovanja nalazi razdvojenost, što je Chris
podebljao doziranim usporavanjem pjesme. Nakon ‘Josephine’ uslijedio je
još jedan blues s dušom u ‘Easy Rider’ pa čisti zvučni impresionizam u ‘Til the Morning Sun Shines on My Love and Me’.
Povratak u vode sadašnjosti uslijedio je s hitovima ‘Looking for the Summer’ i ‘Julia’, potonje u aranžmanu naglašenije naslonjenom na ritam, da bi se Chris potom opet zaputio na put u ‘Stony Road’. U pjesmi ‘Come So Far, Yet Still So Far to Go’
osim što je provjerio dokud je stigao, podigao je ritam i glasnoću
koncerta do prvog usijanja, da bi potom uslijedio ponajbolji dio
koncerta uz gotovo nevjerojatnu solažu na slide gitari u pjesmi ‘Somewhere Between Highway 61 & 49’, jasno opet na putu. Na krilima opake solaže Chris je proletio kroz Stainsby Girls, da bi sam kraj prvog dijela dugog 90-ak minuta bio, jasno, u znaku ‘Road to Hell’.
Svoju najpoznatiju pjesmu Chris Rea izveo je kako i spada – izuzetno
moćno, posebice u prijelazu iz prvog, sporog i prigušenog dijela u
drugi.
Uslijedio je bis s ‘On the Beach’ pod ručnom uz predstavljanje pratećeg benda i odlične solaže, ‘Let’s Dance’ koja je uspjela podići publiku na noge i rasplesati je te završnom ‘It’s All Gone’ koja je bila točka na i odlično ispričane priče od poziva na posljednje putovanje do njegova kraja.
Dijalog između putovanja i doma, osim u konceptu koncerta, pretočio se i
na izvedbeni dijalog koji se sastojao od nekoliko dijelova. Prvi dio
bio je dijalog između Chrisovog glasa i gitare – upravo
u njemu leži sva čarolija glazbenog majstora. Glas otežan životnim
borbama zvučao je poput škrinje koja krije prašnjave, a neodoljive tajne
– sjetno, toplo, tek na trenutke pomalo grubo te izuzetno sugestivno. S
druge strane, gitara je bila sva u melodiji koja je tekla zvučnim
koritima, ne rušeći, već milujući i omatajući prepreke, beskrajno
opušteno, zaigrano te na trenutke duhovito.
Paralelno s Chrisovim glasom i prstima, na sceni Boćarskog doma razvijao se dijalog između Chrisa i odličnog pratećeg benda.
Dok je na početku bend djelovao poput brata kojemu je zadatak ne
dozvoliti zaigranom Chrisu da u svojoj zvukovnoj igri pobjegne samoj
pjesmi, kasnije su članovi benda sve više stvarali osobne dijaloge s
Reom i njegovom gitarom. Vrhunac je bio u već spomenutoj stvari
‘Somewhere Between Highway 61 & 49’ u kojoj su se odlično
nadopunjavali Chris na slideu i u melodiji te drugi gitarist uronjen na
ritam.
Završni dijalog bio je onaj s publikom kojemu jedinom možemo uputiti zamjerku, i to ne na račun Chrisa, već zagrebačke publike koja je ispunila Boćarski dom taman
da ne bude gužvanja. Iako između pjesama nije rekao nijednu riječ,
Chris Rea je s publikom komunicirao na najbolji mogući način – glazbom.
To nije tek fraza, već činjenica, budući da su i Chrisovi plesni koraci i
njegovi nakloni publici izranjali upravo iz zvuka gitare.
