Europa
je odlučila – ove godine natjecanje za Pjesmu Eurovizije osvojio je
Austrijanac Tom Neuwirth, koji je nastupio pod svojim drag queen alter
egom Conchita Wurst s dramatičnom baladom ‘Rise Like a Phoenix’. U
jednoj od najneizvjesnijih Eurosong utrka u posljednjih nekoliko godina
na koju su se odrazile i političke napetosti, Conchita je za sobom
ostavila nizozemski country pop ‘Calm After the Storm’, benda The Common
Linnets, te pulsirajuću synth pop baladu ‘Undo’, Šveđanke Sanne Nielsen.
Kompletne rezultate Eurosonga i glasove pojedinačnih zemalja pogledajte ovdje.
Tom Neuwirth nije prvi muškarac koji je nastupio na Eurosongu odjeven kao žena. Učinio je to i Ukrajinac Andrij Mikajlovič Danilko, poznatiji kao Verka Serdočka, koji se 2007. vinuo do drugog mjesta. Prije njega, 1998. u Birminghamu, pobijedio je izraelski transseksualac Dana International
pjesmom ‘Viva la Diva’. Dakle, pripadnici subkultura koje se poigravaju
sa spolnim identitetom svako malo nastupe na natjecanju, i redovito
završe visoko plasirani. I svakih par godina vode se iste rasprave, u
kojima se ekstremno konzervativno i naglašeno liberalno krilo društva
kolju do krvi, zaboravljajući da je Eurosong prije svega zabavna TV
manifestacija koja kontekst političko-svjetonazorskih ratova koristi tek
kao vješti PR.
Ove godine pobjeda Conchite Wurst izazvat će još veću
dramu, ne samo zbog puno jačeg trolanja komunikacijskih kanala nego
ranijih godina. Politički kontekst Eurosonga, naime, ozbiljniji je nego
ikad. Ukrajina gori, Rusija dolijeva benzin, a ostatak Europe se pravi
da ne osjeća dim jer ne smrdi u njihovom dvorištu (barem dok plinski
bojler ne otkaže). Šireći politički sukob na svjetonazorski, Rusija je
od organizatora Eurosonga ove godine zatražila zabranu Conchite, jer bi
prijenos njezinog nastupa u Putinovom carstvu tobože bio ilegalan. Zapad
je odgovorio kroz glasne zvižduke tijekom svakog spomena Rusije,
suprotstavljajući im i glasačku mašinu, koja je u najvećem broju dala
Austriji maksimalan broj bodova (dvanaesticu je, na konto Dane, dobila i
od Izraela).
Balkan u drugom planu
Na Eurosongu 2014. nastupilo je 37 zemalja, među kojima po prvi puta od osamostaljenja nije bilo Hrvatske.
Pravdajući se štednjom, HRT je napokon udovoljio dominantnom
raspoloženju javnosti, ostavivši razočaranima fanatične sljedbenike ovog
natjecanja. Slično su postupile i druge dvije regionalne Eurosong
velesile – Srbija i BiH – pa su u konkurenciji od ex-yu republika ostali tek Crna Gora, Slovenija i Makedonija, od kojih je samo potonja ispala u polufinalu, a finalisti se nisu osramotili.
Moglo bi se zaključiti da su ovakvim raspletom svi navedeni zadovoljni.
No, nakon viđenog u Kopenhagenu, HRT-ovci su vjerojatno zažalili što za
apstinenciju nisu odabrali neku drugu godinu. Ne samo zato što je show,
održan u bivšem kopenhagenskom brodogradilištu Refshaleøen,
prema svim mogućim standardima (organizacijskim, produkcijskim, pa čak i
ekološkim) bio vjerojatno najbolji, a sigurno najekonomičniji u novijoj
povijesti Eurosonga. Drugi je razlog taj što je kvaliteta pjesama ove
godine bila ujednačenija od prethodnih, pa čak niti kladionice nisu
mogle sa sigurnošću predvidjeti pobjednika. U takvom društvu Hrvatska
bi, s dovoljno suvislom pjesmom (vidi pod Crna Gora i Slovenija) mogla
do finala – no prvo treba odabrati suvislu pjesmu, što se posljednjih
godina pokazalo kao problem.
TV spektakl s umjerenom dozom trasha
No, vratimo se u Kopenhagen. Tijekom obje polufinalne i
finalne večeri Danci su demonstrirali kako se može racionalno, bez
klizanja u etnocentrični eurotrash, organizirati show koji je ove godine
gledalo 180 milijuna ljudi, uključujući i Kineze. Deset tisuća
posjetitelja u punoj dvorani sve tri večeri moglo je uživati u moćnoj
rasvjeti, modernoj scenografiji sastavljenoj od projekcijskog platna
nalik kaskadnim TV-ima, te zanimljivim dodatnim detaljima poput
briljantno izvedenog ‘uključenja’ Australije u drugom polufinalu, sa živim javljanjem iz Sydneya gdje stotine fanatika u 7 ujutro prati prijenos.
Što se glazbeno-scenskih nastupa, bilo je tu, kao i obično, svega. Od
standardnih euro-dance trešerica poput poljskog slavenskog hip hopa Donatan & Cleo s lascivnom prsatom mljekaricom ili rumunjskog stroboskopskog housea Paule Seling & Ovi
s hologramskom pjevačicom koja nestaje i ponovono se pojavljuje, preko
kićenih Disney balada poput azerbejdžanske ili balkanskog patosa
Crnogorca Sergeja Ćetkovića (sa svjetskom prvakinjom u klizanju na sceni), do finske Killers rokije i šarmantne ode brkovima šašavog francuskog benda Twin Twin
(na tugu ljubitelja trasha, nije prošla). Scenski su po razini groteske
primat odnijeli Grci, koji su iritantni Technotronic plesnjak spašavali
umjetnikom na trampolini, te Španjolka Ruth Lorenzo, čiju frizuru su postojano mokrom morali održavati do uoči nastupa, jer pjeva o tome kako pleše na kiši.
Conchita – bit Eurosonga
U takvoj konkurenciji, najdalje su dogurale najpamtljivije, ili najbolje
izvedene pjesme. Među favorite se još u prvom polufinalu izdvojila
Šveđanka Sanna Nielsen, s pulsirajućom synth pop
baladom ‘Undo’, u čijoj melodijskoj liniji bi vječiti lovci na Eurosong
plagijate mogli pronaći sličnosti s ‘Molitvom’ Marije Šerifović
(srećom, aranžman se dovoljno razlikuje). Najprijatnije iznenađenje
ovogodišnjeg Eurosonga bio je nizozemski country pop ‘Calm After the
Storm’, benda The Common Linnets, koji je pokazao da i relativno tiha radiofonična pjesma sa začinom u vidu surf solaže može do samog vrha na Eurosongu.
Ukoliko se nakon svega navedenog i dalje čudite Conchitinoj pobjedi na
Eurosongu, sjetite se da je priča austrijske drag kraljice pogodila
turbulentni europski trenutak. No, uklonimo li političko-svjetonazorski
kontekst, čak i oni koji je diskreditiraju kao jeftini trik za famozni
‘eurovizijski gay lobi’ moraju priznati da je riječ o dramatičnoj,
izvrsno otpjevanoj estradno klasičarskoj baladi, koja zadovoljava sve
uzuse natjecanja u glazbeno-scenskoj pojavi. Stoga – laku noć
Kopenhagen, dobro jutro Beč!
