Statistika je zasad savršena: četiri susreta i četiri pobjede na kontu Hrvatske
Kad u petak u Zadru hrvatski i američki tenisači stanu jedni
nasuprot drugima, prošlost više neće biti važna, ali gotovo
nestvarno zvuči da je naša Davis Cup momčad protiv najtrofejnije
reprezentacije u povijesti ovog natjecanja odigrala četiri meča i
sva četiri puta pobijedila. Evo kratkog podsjećanja kako je
Hrvatska postala ‘crna mačka’ za najtrofejniju tenisku
naciju.
Ždrijeb Davis Cupa reprezentacije Hrvatske i SAD-a prvi je put
spojio u 1. kolu Svjetske skupine 2003. godine. Amerikanci su
godinu prije poraženi u polufinalu od Francuske, a Hrvatska je u
svom drugom nastupu u Svjetskoj skupini ostvarila prvu pobjedu,
svladavši Njemačku u 1. kolu u Maloj dvorani zagrebačkog Doma
sportova, dok je u četvrtfinalu tijesno poražena (2-3) na
gostovanju u Buenos Airesu od Argentine.
Hrvatska – SAD 4-1, 1. kolo Svjetske skupine 2003. – Dom
sportova, Zagreb (tepih)
Bio je to prvi meč u kojem je naslovne uloge u našoj
reprezentaciji izbornik Nikola Pilić dodijelio Ivanu Ljubičiću i
Mariju Ančiću. Goran Ivanišević zbog bolova u lijevom ramenu nije
mogao igrati pojedinačne mečeve, ali je odlučio pomoći igranjem u
paru s Ljubičićem. Alternativa za singl i par bio je i Lovro
Zovko. Patrick McEnroe je u Zagreb doveo momčad bez Andyja
Roddicka, koji je samo tjedan dana prije dogurao do polufinala
Australian Opena. Tada 23-godišnji James Blake i 21-godišnji
Mardy Fish bili su McEnroeov prvi izbor, a 21-godišnji Taylor
Dent i 20-godišnji Robby Ginepri čekali su svoju priliku.
Prvog dana Ljubičić se lako obračunao s Fishom (7-5, 6-3, 6-4), a
još je uvjerljiviji bio Blake protiv Ančića (6-1, 6-2, 7-6).
Prekretnica meča, kao i mnogo puta u Davis Cupu, bila je subotnja
igra parova.
Jedan dobro odigran ‘tie-break’ dijelio je Fisha i Blakea od
pobjede u tri seta nad Ivaniševićem i Ljubičićem. No, majstori
preokreta još su jednom, kao 2002. u Argentini ili 2001. u
Italiji, izronili iz vrtloga koji ih je vukao prema potonuću i u
pet setova stigli do velike i vrijedne pobjede (3-6, 4-6, 7-6,
6-4, 6-4).
Ponesen uzavrelom atmosferom u do kraja popunjenoj Maloj dvorani
zagrebačkog Doma sportova, Goran Ivanišević se po završetku meča
popeo do sudačkog stolca, uzeo mikrofon i gledatelje bacio u
trans izvikivanjem navijačke parole “gazi, gazi Amere”.
U nedjelju je već u prvom meču Ivan Ljubičić zacementirao
hrvatsku pobjedu za prolaz u četvrtfinale svladavši u četiri seta
Jamesa Blakea (6-3, 6-7, 6-4, 6-3). U rezultatski nevažnom
dvoboju Mario Ančić je u tri seta svladao Taylora Denta (7-6,
3-6, 7-6) za konačnih 4-1.
SAD – Hrvatska 2-3, 1. kolo Svjetske skupine 2005. – Home
Depot Center, Carson, Los Angeles (beton)
Dvije godine nakon poraza u Zagrebu Amerikanci su dobili priliku
za uzvrat. Godinu prije izgubili su u finalu odigranom na
Olimpijskom stadionu u Sevilli od Španjolske, a Hrvatska je nakon
poraza od Francuske u 1. kolu Svjetske skupine izborila opstanak
u elitnom razredu pobjedom nad Belgijom u Rijeci.
Američki savez je odlučio da je 2005. ta godina u kojoj će
vratiti Davis Cup u svoju vitrinu pa su za dvoboj s Hrvatima na
tvrdoj podlozi u predgrađu Los Angelesa sastavili najbolju
reprezentaciju koju su mogli: novom vođi Andyju Roddicku
pridružio se još uvijek odlični 34-godišnji veteran Andre Agassi,
a za subotu je Patrick McEnroe na raspolaganju imao jedan od
najboljih svjetskih parova, blizance Boba i Mikea Bryana. Nikola
Pilić se oslanjao isključivo na Ivana Ljubičića i Marija Ančića,
a Roko Karanušić i Željko Krajan su tu bili za slučaj “krajnje
nužde”.
Što su mislili o svojim suparnicima, Amerikanci su pokazali već
time što se na materijalima koje su koristili za najavu dvoboja,
nigdje nije bilo vidljivo protiv koga će to Roddick, Agassi i
braća Bryan igrati.
Našim tenisačima dodatan motiv za ovaj dvoboj nije bio potreban,
ali ovakav, pomalo i podcjenjivački odnos domaćina učinio ih je
još odlučnijima da će pokazati kako nisu došli do Hollywooda biti
“statisti” i “anonimci”.
Tako je Ljubičić u tri seta ‘pomeo’ (6-3, 7-6, 6-3) Agassija, što
je, pokazat će se kasnije, bio njegov oproštajni nastup u Davis
Cupu. Ančić je nakon odličnog početka, ipak poražen u četiri seta
(4-6, 6-2, 6-1, 6-4) od Roddicka. U igri parova braća Bryan
morala su opravdati poziv pobjedom nad osvajačima brončanog
odličja na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. Do ‘tie-breaka’
drugog seta bili su na dobrom putu. No, nakon propuštene prilike
Amerikanaca za 2-0 u setovima Ljubičić i Ančić su zagospodarili
terenom i slavili u četiri seta (3-6, 7-6, 6-4, 6-4).
Kao što je to učinio i dvije godine prije u Zagrebu, Ivan
Ljubičić je u prvom meču nedjeljnog programa donio pobjednički
bod. Svladao je Andyja Roddicka u pet setova (4-6, 6-3, 7-6, 6-7,
6-2) i tako je “anonimna” Hrvatska postala prvom reprezentacijom
koja je pobijedila Amerikance u meču 1. kola na njihovom terenu.
Ta je pobjeda bila temelj za konačan trijumf – devet mjeseci
poslije u Bratislavi rođeno je “hrvatsko Davis Cup čudo”.
Hrvatska – SAD 3-2, četvrtfinale Svjetske skupine 2009.,
SD Žatika, Poreč (zemlja)
Do novog dvoboja reprezentacija Hrvatske i SAD-a prošle su četiri
godine u kojima su naši tenisači čak 2007. napustili Svjetsku
skupinu na godinu dana, a Amerikanci iste godine dočekali svoj
32. trijumf u Davis Cupu pobijedivši Rusiju u finalu odigranom u
Portlandu.
U kalendaru za 2009. godinu četvrtfinale Davis Cupa je bilo
upisano u srpnju, u tjednu iza Wimbledona. Naša reprezentacija je
kao domaćin za podlogu izabrala crvenu zemlju, a za tu je godinu
novoizgrađena porečka dvorana Žatika postala svojevrsnim
nacionalnim teniskim centrom. U njoj su naši tenisači te godine u
1. kolu pobijedili Čile, potom i američku reprezentaciju, a i ona
je bila prizorište i rujanskog polufinalnog poraza od Češke.
U wimbledonskom finalu 2009. godine Andy Roddick je bio najbliže
pobjedi nad Rogerom Federerom, ali je propustio veliku priliku za
vodstvo 2-0 u setovima i izgubio peti sa 16-14. Treći finalni
poraz na wimbledonskoj travi od Švicarca ‘slomio’ je Roddicka i
najbolji američki tenisač nije došao u Poreč.
Tako je teret opet pao na leđa Jamesa Blakea i Mardyja Fisha, baš
kao šest godina prije u Zagrebu, ali je momčad Patricka McEnroea
bila jača za Boba i Mikea Bryana, što je Blakeu i Fishu bilo
jamstvo za slobodnu subotu. Na hrvatsku klupu je umjesto Nikole
Pilića u svom drugom mandatu stigao Goran Prpić, a reprezentacija
je već bila u rukama Marina Čilića, koji je uz sebe imao Ivu
Karlovića, Roka Karanušića i Lovru Zovka.
Nakon prvog dana su Amerikanci morali pomisliti da postoji neko
prokletstvo kad su u pitanju mečevi protiv hrvatskih tenisača.
Blake je uspio propustiti vodstvo od 2-0 u setovima protiv Ive
Karlovića, koji do tada nijednom nije uspio izaći kao pobjednik u
petom setu. Nanizao je čak 11 takvih poraza, bez ijedne pobjede.
Kako za sve postoji prvi put, a Blake je nekako bio Karlovićeva
mušterija, tako je “div sa Šalate” u tom dvoboju skinuo sa sebe
prokletstvo petog seta i pobjedom 6-7, 4-6, 6-3, 7-6, 7-5 donio
prvi bod našoj reprezentaciji. I Marin Čilić je igrao maraton
protiv Mardyja Fisha (4-6, 6-3, 6-7, 6-1, 8-6) te nadoknadio
zaostatak od 1-2 u setovima. Hrvatska je imala 2-0, a moglo je
biti i 0-2.
U subotu su se braća Bryan poigrala s Rokom Karanušićem i Lovrom
Zovkom (6-3, 6-1, 6-3) i odluka o pobjedniku ostavljena je za
nedjelju koja više nije bila onako dramatična kao petak. U stilu
Ivana Ljubičića, Čilić je iskoristio prvu priliku i odveo
Hrvatsku u polufinale pobijedivši Jamesa Blakea u četiri seta
(6-3, 6-3, 4-6, 6-2). Finale je te godine, ipak, ostalo
nedostižno, jer su dva mjeseca poslije na istom mjestu Česi bili
bolje sreće nego Amerikanci.
SAD – Hrvatska 2-3, četvrtfinale Svjetske skupine 2016.,
Tualatin Hills Tennis Center, Portland (beton)
Amerikanci su 2007. u Portlandu osvojili svoj posljednji Davis
Cup pa su pomislili da bi im možda povratak na mjesto sreće moglo
pomoći da razbiju i ‘hrvatsko prokletstvo’. I umalo im nije
uspjelo.
Jim Courier je još 2010. godine zamijenio ‘nesretnog’ Patricka
McEnorea, ali je na dvoboj s Hrvatima čekao gotovo punih šest
godina. Izabrao je Johna Isnera, Jacka Socka i braću Bryan koja
su bila na pragu 40. rođendana, ali su Bob i Mike još uvijek
predstavljali dodanu vrijednost za reprezentaciju u igri parova.
Željko Krajan je kao pričuvni igrač iskusio pobjedu nad
Amerikancima 2005. u Los Angelesu, ali u Portlandu je imao
važniju ulogu. Vjerovao je da Marin Čilić, Borna Ćorić, Ivan
Dodig, a ako zatreba, i Marin Draganja, mogu nastaviti
pobjednički niz protiv Amerikanaca.
Do srpnja 2016. Marinu Čiliću se u desetogodišnjoj profesionalnoj
karijeri nikada nije dogodilo da izgubi meč nakon vodstva od 2-0
u setovima. I onda mu se u dva tjedna do dogodilo dvaput. Prvo u
četvrtfinalu Wimbledona protiv Rogera Federera, a potom u prvom
meču dvoboja s Amerikancima u Portlandu protiv Jacka Socka koji
je slavio s 4-6, 3-6, 6-3, 6-4, 6-4. Kad je Borna Ćorić odigrao
svoj najlošiji meč u Davis Cupu i izgubio od Johna Isnera u tri
seta (6-4, 6-4, 6-3), činilo se da povratka nema.
Goran Ivanišević, koji je bio u Umagu gdje je središnji stadion
centra u Stella Marisu upravo dobio njegovo ime, javno je izrekao
da su šanse naše reprezentacije za pobjedu gotovo nepostojeće.
Takvi preokreti u Davis Cupu nisu česti, pogotovo kad suparnici
imaju jedan od najboljih parova na svijetu. No, kad igraju protiv
Amerikanaca, čini se da za naše tenisače ne postoji bezizlazna
situacija.
Do kraja četvrtfinalnog dvoboja domaća reprezentacija osvojila je
samo dva seta. Jedan su uzeli Bob i Mike Bryan u porazu od Marina
Čilića i Ivana Dodiga (6-2, 2-6, 6-2, 6-4). Čilić je Isnera
ostavio bez seta u prvom meču odlučujućeg dana (7-6, 6-3, 6-4), a
nezamisliv preokret dovršio je Borna Ćorić pobjedom nad Jackom
Sockom u četiri seta (6-4, 3-6, 6-3, 6-4). Amerikancima ni 2-0 u
petak, ni Portland nisu pomogli.
‘Hrvatsko prokletstvo’ i dalje traje.
