Svjetski prvaci
Joel Abati, 38-godišnji ljevoruki rukometaš francuske reprezentacije,
prokomentirao je uspjeh selekcije kojoj se na SP-u u Hrvatskoj
pridružio tek od polufinala.
Abati se nakon nastupa za francusku reprezenmtaciju na Olimpijskim
igrama u Pekingu, na kojima su ”pijetlovi” osvojili zlatnu medalju,
povukao iz nacionalne momčadi. Doduše, prema jednim izvorima, on je
nakon Pekinga svojevoljno najavio oproštaj, a prema drugima, nije se od
početka Svjetskog prvenstva našao na popisu izbornika Claudea Oneste
zbog ozljede.
Bilo kako bilo, Onesta je pozvao Abatija za posljednje dvije
utakmice na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj, polufinalnu i finalnu.
Ozljeda Didiera Dinarta brinula je Onestu i njegov stručni stožer, a
francuski izbornik htio je i s iskustvom Abatija pokriti određeno
nezadovoljstvo igrom ljevorukih vanjskih igrača do polufinala.
Abati je bio u sastavu ”tricolora” u polufinalu protiv Danske u
Splitu i u finalu protiv Hrvatske u Zagrebu. Sa suigračima je proslavio
svoj drugi naslov svjetskog prvaka. Prepričao je za početak povratak u
domovinu, sa zlatkom oko vrata.
– Naši navijači čekali su na naš dolazak na aerodromu dva sata
usprkos velikoj hladnoći. Vrlo smo ponosni na njih jer im sigurno nije
bilo lako. Potom smo bili pozvani kod predsjednika koji nam je održao
krasan govor. Obećao nam je pomoć po pitanju prepoznavanja i priznanja
rukometa u našoj zemlji. Rukomet je u Francuskoj najuspješniji sport,
ali nije na dovoljnoj cijeni. Nadamo se da će ovaj sport ubuduće imati
većeg odjeka u našim medijima.
Kakva je bila atmosfera u Hrvatskoj nakon vaše pobjede u finalu?
– Moram reći da nismo osjetili nikakvo neprijateljstvo ili agresivno
ponašanje Hrvata, iako su neke špekulacije tako sugerirale. Hrvati su
bili malo razočarani zbog poraza, ali mislim da su prepoznali našu
kvalitetu. Shvatili su da ih je u finalu pobijedila bolja momčad! Bili
su uvjereni da su oni najbolji, ali su nakon utakmice spoznali da
Francuska danas ima najbolju rukometnu reprezentaciju na svijetu.
Pobijedili smo Hrvatsku i oni nas zbog toga poštuju. Isto smo ranije
učinili sa Šveđanina ili s Rusima.
Dakako, Abati zbog kasnog priključivanja nije dao veliki obol osvajanju zlatne medalje.
– Istina da je momčad najveći dio posla obavila bez mene. Međutim, ja
sam stigao uoči polufinala i bio sam spreman na sve. S mojim iskustvom,
momčad je znala da se može osloniti na mene u slučaju problema s
ozljedama ili igračkih problema na terenu. Ozljeda Dinarta malo je
zabrinula našu momčad, ali nakon mog dolaska je ta briga nestala.
Abati još uvijek nije definitivno zaključio karijeru u
reprezentaciji. Kaže da nije siguran hoće li zaigrati i na Europskom
prvenstvu u Austriji sljedeće godine…
– Ne znam baš. Teško se oprostiti od reprezentacije. Ja jako volim ovaj sport, želio bih i dalje nastaviti.
Nikola Karabatić je s 24 godine u rukometu osvojio praktički sve što je mogao…
– Nadam se da je još uvijek gladan uspjeha. On je sličan kao i ja,
nikad nije do kraja zadovoljan, uvijek želi još više. Tako mora
razmišljati i cijela naša momčad. U tom slučaju i dalje ćemo osvajati
medalje. Ako se zadovoljimo onime što smo već postigli, možemo
zaboraviti na nove uspjehe, neće ih biti – zaključio je Abati, koji je
10 godina karijere proveo u njemačkom Magdeburgu, iz kojeg je 2007.
godine prešao u aktualni klub, Montpellier.
