O uzimanju slovenskog državljanstva i dilemama koje su ga mučile u
razgovoru za slovenski Sportal je govorio donedavni hrvatski biatlonac
Jakov Fak (23).
Osvajač brončanih medalja na Svjetskom prvenstvu 2009. u Pyeongchangu i
ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Vancouveru nakon višemjesečne je
sapunice odlučio postati slovenski reprezentativac, a u uvodu je još
jednom obrazložio razloge takvog poteza.
– Najviše sam dvojbi imao zbog straha za napredak svoje karijere koja je
dosad imala dobar tijek. Htio sam nastaviti raditi u kvalitetnoj
sredini, a želja mi je bila, kao i svakom drugom sportašu, nastupati za
svoju zemlju. No, treniranje sa slovenskom reprezentacijom, kao u
posljednje dvije godine, više nije bilo moguće i zato sam morao
napraviti novi korak i početi nastupati za Sloveniju – kazao je
Mrkopljanin.
Slovenci i Hrvati imaju čudan odnos, kao da su jedni drugima najdraži
neprijatelji. Jeste li se zbog prelaska u Sloveniju bojali optužbi?
– Bilo ih je, ali ne u mojoj sredini. Te granice koje postoje između
država postavljaju političari, a u sportu ih ne bi smjelo biti. Ako si
sam postavljaš te granice, one ostaju, ali ako ih zanemariš, sve je
lakše. Kako treninzi, tako i nastupi za drugu reprezentaciju.
Bi li vam bilo lakše da ste otišli u neku drugu reprezentaciju, na
primjer u Njemačku, Austriju ili Norvešku?
– Možda bi bilo. Ne znam kako ljudi razmišljaju, ali ako razmišljaju
sportski, onda razumiju moj postupak.
Što je na koncu presudilo?
– Jedna stvar mora biti jasna. Financijski bih u Hrvatskoj prošao bolje.
S te bi mi se strane ostanak isplatio. No, Hrvatski biatlonski savez
nije ispunio moje uvjete glede trenera i ostatka ekipe. Žao mi je, ali
morao sam napraviti taj korak i doći nastupati za Sloveniju.
Jesu li u tom ping-pongu između slovenskog i hrvatskog saveza svi
udarci bili čisti, pošteni i korektni?
– Na tim sastancima me nije bilo, ali nadam se da je sve bilo korektno.
Kakva je situacija s ispisnicom iz Hrvatskog biatlonskog saveza?
– Nadam se da neće biti nikakvih problema, da će dogovor biti ispoštovan
i da će moja ispisnica biti čim prije u Slovenskom biatlonskom savezu.
Koliko ste treninga propustili zbog prelaska u Sloveniju?
– Uf, puno. Lako je otići na trening, ali razlika je ako ga ne možeš
izvesti ni s glavom ni s tijelom. Pripremao sam se, ali to nije to.
Pritisak me nije slomio iako mi je teško. Nadam se, međutim, da ću se
čim prije moći stopostotno motivirati za treninge i da ću nadoknaditi
štetu koja je nastala dosad.
Kako ste se uopće našli u biatlonu koji je u Hrvatskoj marginaliziran?
– U Hrvatskoj je nogomet najpopularniji sport i ako se 90 posto ljudi
bavi njime, i ti ćeš. Ali, imao sam sreće da nogomet u mojem mjestu
nije toliko razvijen i zato se svi radije bave skijanjem ili skijaškim
trčanjem. Godine 2000. je trener došao na ideju da počnem s biatlonom.
Koliko znam, nakon raspada Jugoslavije se s biatlonom nastavilo u
Sloveniji, ali u Hrvatskoj je on okončan. Toga sporta nije bilo sve do
2000. kad smo ponovno krenuli s njime.
