Štrajk će početi sutra u jutro i potrajati sve dok se ne pronađe način kako radnoj zajednici i tehničkoj službi kluba osigurati osnovne uvijete rada te vratiti potpuno izgubljena radnička prava.
Jer svi oni koji marljivo obavljaju sve svoje zadatke, od čistačica, portira i domara pa sve do Ciboninog team managera, omogućujući tako normalno funkcioniranje cjelokupnog pogona, posljednju plaću primili su u veljači.
Ostavši tako bez osnovnog životnog prihoda, zdravstvenog i mirovinskog
osiguranja, ugovorom propisanog regresa pa čak i pokaza, odlučili su sa
svim problemima najprije upoznati nadležne institucije, a klupsko
vodstvo podsjetiti na iste.
Otvoreno pismo potpisano od strane 17 djelatnika upućeno je 1. rujna na
adrese predsjednika kluba, izvršnog odbora kluba, direktora kluba, grada
Zagreba i njegova gradonačelnika, Gradskom uredu za obrazovanje,
kulturu i šport, košarkaškom klubu Zagreb te Hrvatskom košarkaškom
savezu.
Otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:
Djelatnici K.K. “CIBONA” ne primaju redovito osobni dohodak (nije
plaćeno šest osobnih dohodaka), regres za godišnji odmor pusto je slovo
na papiru, doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje se ne
plaćaju, djelatnici su postali kreditno nesposobni jer ne primaju
redovito osobni dohodak. Na ovaj način dovedeno smo na rub egzistencije.
Ne plaćaju se režijski troškovi (struja, grijanje, voda, odvoz
smeća, komunalne naknade), rezervnih dijelova za tekuće održavanje K.C.
“Dražen Petrović” nema, nedostaju sredstva i potrošni materijal za
čišćenje. Dobavljači ne žele izdavati robu dok se ne podmire dugovanja.
Narušena je sigurnost gledatelja. U ovoj sezoni drastično su izmijenjena
pravila igre. Dvorana nije prilagođena tim pravilima.
Novčana sredstva koja grad Zagreb uplaćuje K.K “CIBONA” su namjenska
između ostalog i za dohodak djelatnika koji su vezani uz dvoranu i za
tekuće održavanje dvorane. Da li su ona dostatna ili nisu to nije
problem djelatnika nego rukovodećeg kadra kluba. Grad svoje obaveze
izvršava ali ne vodi brigu za što je taj novac utrošen. Taj novac troši
se nenamjenski (umjesto za plaće djelatnika i održavanje, plaćaju se
obveze iz ugovora igračima).
Nova natjecateljska sezona je praktično počela. Treninzi ekipa su
počeli. Uvjeta za rad nema. Ulaskom K.K. “ZAGREB” u dvoranu obim posla
se udvostručio, a upitan je početak natjecateljske sezone.
Molimo nadležne i mjerodavne da u roku od sedam dana, do 08.09.2010.
godine ispune svoje obveze prema djelatnicima, koje su prema zakonu
trebale biti izvršene.
Da se pisano očituju, da li smo kao djelatnici potrebni ili nismo.
Pošteno je da znamo svoj status i što moramo poduzeti. Pod ovim
okolnostima više ne možemo ispunjavati svoje obaveze, u protivnom
iskoristit ćemo naše pravo i obustaviti rad.
S poštovanjem!
Osim kratkog informativnog raspitivanja od strane Gradskog ureda za
obrazovanje, kulturu i šport, mjerodavni i nadležni ostali su nijemi pa
su javni istup i sutrašnji odlazak u štrajk postali jedino preostalo
oruđe u borbi za svoja zakonom regulirana radnička prava.
“Naša je obveza da vas zamolimo da obavijestite javnost o svim
gorućim problemima. Neka ponajprije gradske i državne institucije
naprave svoj posao”, u ime svih djelatnika istaknuo je Emil Nakić, čovjek čiji se radni vijek pod svodom Draženovog doma bliži 22. obljetnici.
Tijekom cijele prošle sezone trideset dvoje djelatnika trpjelo je i
guralo, ne želeći dodatno opterećivati i onako tmurnu situaciju oko
najdražeg im kluba. Sada kada se više ne može reći će kako drugog izbora
nisu imali. “Šutjeli smo i radili ali više jednostavno ne
možemo. Nije u pitanju samo osobni dohodak niti se mi borimo za njegovo
povećanje već jednostavno izgubili smo sve uvjete rada. Teleskopi su u
katastrofalnom stanju, od izlaznih vrata u slučaju nužde kojih je 12 tek
jedna su u funkciji, svod dvorane je u sve lošijem stanju.”
Rekli bismo kako uz Cibonin okupljeni roster te najave o dolasku još dva
američka igrača od kojih bi jedan trebao potpisati u sljedećih deset
dana, novca ima barem za toaletni papir. Rekli i pregrizli jezik. “Nedostaju
nam žarulje pa ih s jedne lampe prebacujemo po potrebi na drugu, nema
sanitarnih potrepština, nema WC-papira pa pripazite kuda ćete.”
Da se ne radi o tužnoj sudbini trideset i dvoje ljudi, od kojih svaki
pod nogama pokušava ugasiti vlastite problema te spojiti kraj s krajem,
na ovu tragičnu situaciju koja ne prestaje nagrizati nekadašnji ponos
zagrebačkog sporta moglo bi se od jada i nasmijati.
